Page 120 - Meša Selimović - Tvrđava

Zelio sam, nekad, da ga usred noci probudi stid, i kajanje, zbog nezahvalnosti,
a eto, mozda je njegova dusa prostranija nego sto sam mislio, pa se nosi cak i
sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi.

Neka ti je bogom prosto, pomislio sam. Onda kad je digao ruke od mene,
nemajuci hrabrost da me spase, zbog drugih. Neka ti je bogom prosto, kazem i
sad, samo blaze i toplije nego nekad. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah
kod kuce, nosio ga je u sebi cijelim putem, kao vatru na kosulji, kao zmiju oko
vrata, kao groznicu u tijelu, i sigurno je taj strah bivao sve tezi, nikako laksi,
dok je prilazio zabranjenom mjestu. I dosao je, oprljen vatrom, izgrizen
ujedima, izranjavljen ubodima, iznutra, iz samoga sebe, da mi, kao ratnik,
donese vijest o pomoci.

Neka ti je bogom prosto, posteni covjece, kome ne dozvoljavaju da to bude:
izvrsio si duznost, umiruci od straha, Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti.
Ona je mozda i veca nego kad straha nema.

Ispricacu Tijani smijesnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha, i o
postenju rodjenom iz stida. Sada, dok se vraca, posto je ucinio ono sto nije
pametno ali je posteno (kako bi rekao Mahmut), strah mu je jos veci, ali i
zadovoljstvo samim sobom. A mozda i nije, mozda se vec kaje zbog
nerazmisljenog postupka, ali ja to necu znati, i zapamticu samo njegov podvig.

Kad sam usao u sobu, zastao sam na vratima, iznenadjen. Tijana nije bila
sama, na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga.

Lakse bi mi bilo da sam ugledao kurjaka.

Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kuci? Onda je njegova hrabrost jos
veca.

Pogledao sam Tijanu bez rijeci: sta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim
osmijehom: otkud znam!

Pozdravio sam se s Avdagom, ocekujuci da objasni zasto me obradovao
svojom posjetom. Ali se on nije zurio da ista kaze, kao da je sasvim prirodno
da upadne nekome u kucu, nepozvan i neocekivan.

Ali, nije bilo prirodno, cak ni njemu, cini mi se, izgledao je zbunjen, zato je
cutao i znacajno ss nakasljavao, smrknut i ukocen. Rekao je samo da se
nadao... khkh... da ce me zateci kod kuce, mrak je vec davno pao... khkh... pa
sam morao da objasnjavam, vise zbog Tijane nego zbog njega, kako Mahmut
slavi svoj trgovacki uspjeh, i bilo mi je zao da ga ostavim.

- Jad - rekao je Avdaga kratko.
- Nimalo gori od drugih - odgovorio sam. A Tijana, nezadovoljna i Avdaginom
primjedbom i mojim odgovorom, rekla je da je Mahmut dobar covjek, samo
nesrecan. To je njeno najvece opravdanje za svakoga.