Page 125 - Meša Selimović - Tvrđava

Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli jos vrelije. Mrzio je sve
Avdage ovog svijeta a jos vise njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu
protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je
mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako
su ga surovi ljudi vukli veceras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i
svake veceri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo
misao.

Sad je sam, uzasno sam, i mozda se sjeca zeljenog prijatelja, mozda i mene,
mozda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim.

Ne znam kako mu je, mozda pusto i tesko, mozda je crna praznina oko njega,
u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije,
uznemiren, ljudi spavaju.

A moze biti i da se varam. Mozda je njegovo lijepo srce zadovoljno sto je ucinio
koliko je mogao, mozda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove
rijeci klija u njima, mozda je uvjeren da ce neki drugi Ramiz zauzeti njegovo
mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplaseni.

Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noci, u mraku ovoga svijeta,
i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi covjek na zemlji.

Uzalud je, ne mogu pomoci ni njemu ni sebi. I ma sta je ucinio, svijetla tacka
ce se pretvoriti u puhor, a moja vecerasnja tuga zbog njega postace sjetno
sjecanje.

Ali sad me u grlu guse suze zbog kobi ovoga svijeta.

Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim
uzbudjenjem.

- Je li stogod rekao? - upitala je, misleci na Avdagu.

I ja cu misliti na njega, da ne mislim na Ramiza.

- Kaze da si opasna.
- Mozda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.
- Zasto nije trebalo? Govorila si istinu.
- Ne, ne, pretjerala sam. Nisam bas ispala pametna.

Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi
je palo na um koliko grijesim: da sam joj zamjerio sto se zatrcala, branila bi
svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se
optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce
ce zapamtiti da sam bio uz nju.

A onda mi je otkrila ono sto sam znao: bila je takva zbog oca, vec je pocela da
zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da ce