Page 115 - Meša Selimović - Tvrđava

Kad smo sve svrsili, Mahmut se ispravio, odahnuo, sinuo, vedar i poletan, a ja
sam se uvukao u sebe, potisten, ali on to nije vidio, od srece.

Kupac je gledao u nas zacudjeno, i pisar u sudu je gledao zacudjeno, kao u
dvije budale, sto smo i bili. Jedna luda prodala je jevtmo jedino mjesto
mogucih uspomena na svoje mrtve, da bi novac dala drugoj ludi, za
najsasaviju stvar na svijetu, za hiljadu bezvrijednih djecijih svirala.

Mahmut je otputovao sutradan, u rano jutro, ne znam kako je i noc prespavao,
od nestrpljenja, od planova, od snova. Vratio se drugog petka, oslabio,
neispavan ali srecan, s hiljadu i po svirala. Put, gladovanje i stednja su ga
ubijali, a nada vracala u zivot, i evo, sipljivi pobjednik, na kraju snaga, jedva
vukuci zgrcenu nogu, ponosno je usao u kasabu, klimav kao trula taraba,
sigurniji u sebe nego ikad.

Rasprodao je robu po ducanima, ne bas onako povoljno kako je racunao,
uredno mi podnio obracun, i jedva primio novac za trosak putovanja, srecan
zbog prve trgovacke zarade u zivotu.

A u gradu, u carsiji, u mahalama, po kucama, hiljadu i po Mahmutovih svirala
pistalo je na djecijim ustima, dizuci takvu larmu, da su golubovi bjezali u
strahu, a ljudi se hvatali za glavu od muke.

Mahmut je hodao srecan sto je gradu darovao ovu zaglusnu svirku a djeci ludu
radost, a ja sam se smijao i pomalo stidio, krijuci da sam i ja kriv za ovaj
urnebes.

Smijao sam se, a tuga me obuzimala.

U sto se to pretvorilo staniste mojih uspomena? U piskavi zvuk djecijih svirala!

Nisam to smio uciniti. Ta pustolina mi je bila potrebna, vezivala me s
djetinjstvom i sa zivotom iz koga je moj prostekao. Morao sam sacuvati
sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporista i tuga zbog izgubljene
proslosti. Moje i njihove.

Sada, sam, opet sve pocinjem iz pocetka.

10. Mladic cista srca

Ostao sam u kafani duze nego obicno i mnogo duze nego sto sam namjeravao.
Nisam imao srca da odem, zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom
trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi nasao. I mrak je pao, i poziv na
vecernju molitvu se cuo s Begove dzamije, a Mahmut je pio i castio, ponosan i
odusevljen vec danima, nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. Pricao je
neprestano, hvalio se, dobrodusno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije
podsmijehe, ne primjecujuci ih, i izdasno trosio novac zaradjen na sviralama.