Page 117 - Meša Selimović - Tvrđava

A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive price. Kako bi Mahmut mogao sve
dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smeksa srce? I zasto nikad
nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka?

Ko zna zasto mu treba ta laz. A ako nije laz, onda je mozda nekad i bila istina,
ali se iskrenula u varanje samoga sebe.

Kcerku i zeta je izmislio, ili svoju muku s njima, i uzaludno je tragati za
istinom.

Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. Ovo je njegov veliki cas, dugo
ocekivan.

Ne znam da li ga je zamisljao u mnogim godinama nevolja, da li je pripremao
rijeci koje ce izgovoriti, i zadovoljstvo koje ce sebi pruziti, kad jednom uspije u
zivotu. Nije uspio, znaju to svi, zna i on, ali mu je suvise dugo da ceka pravi
uspjeh, pa je ovaj jadni pocetak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. Nije
to cilj, toga je svjestan, cilj je mnogo veci. Ali je prvi korak, uspjesan,
slobodan, pun obecanja. Cini su pale, kob ga je milostivo ostavila na miru,
sejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove, a sad ostaju samo njegova
vjera u sebe i njegova sposobnost, da bi dohvatio sagledljivu srecu. Ne radi
novca, bog mu je svjedok. A radi cega, to bi i on tesko mogao objasniti. Mozda
zbog prava koje je platio ove noci da sjedi s ljudima zajedno, ne iza vrata, kao
uvijek, da govori o sebi kao i ostali, da slusa njihove podsmijehe primajuci ih
kao prijateljsku salu ili kao pohvalu, da osjeti ili izmisli njihovo postovanje. Sve
to prima, ganut, zahvalan, sve mozda i podsmijeh, samo neka nije kao drugih
veceri, neka nije kao klupa, kao zid, kao pas.

Pa ako je njegova moc veceras i privid, sutra ce biti stvarnost, i on nema sta
da zali. Ovo sjedenje s ljudima, rame uz rame, u lijepom razgovoru to nije
privid. A ako sutra opet nicega ne bude, ostace sjecanje.

Ali Mahmut nije mislio tako daleko.

Mozda ima i pravo. Njemu nije vazno kako jest, vec kako on misli da jest. I
hvala bogu sto je tako. On je veceras drugi Mahmut Neretljak, zeljeni,
godinama sanjani, bez sipnje u prsina, bez grceva u nogama, bez skrivenog
jada u srcu.

Steta sto varka nece potrajati duze.

Nije se naljutio kad sam rekao da idem kuci, nije me ni zadrzavao, velikodusno
mi je mahnuo rukom, kao da me otpusta. Veceras nije sam. Dosad sam, za
nevolju, zamjenjivao ove ljude, i ovaj razgovor, i ovu toplinu. Sad moze bez
mene.

Neka mu bude, sutra ce me opet naci.