Page 118 - Meša Selimović - Tvrđava

Pozurio sam kuci, mrak je sve crnji i sve hladniji, sokaci tamni i pusti, ljudi su
se sklonili u kuce, otjerao ih je mrak, kao ptice.

Tijana me ceka u praznoj sobi, sama, nije pravo sto je ostavljasm samu, reci
cu joj da necu vise, mada to cinim iz obzira prema drugima, ali sta mc se ticu
drugi, sta me se tice Mahmuit Neretljak i njegova ludost, za svakoga imamo
razumijevanja osim za svoje najblize, smatramo da nam njihova vjernost
prirodno pripada, kao vlastita koza.

Nadam se da me nece docekati ljutito, jer joj onda necu priznati da sam kriv, i
duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. Propasce mi uzivanje u lijepom
kajanju, i pjenusava sreca zbog svoje dobrote. I zbog njenog prastanja. Bice
divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. Ako bude trazila svoje
pravo, osporicu joj ga, i necu priznati svoju krivicu, bas zato sto sam kriv. Ali
to hocu da kazem ja a ne ona. I posvadjacemo se, ona ce plakati i nabrajati
moje bezbrojne grijehe, ja cu bjesniti i zazivati bogove za svjedoke, da sam
najnesrecniji od svih ljudi i da me niko ne razumije. Poslije cemo se izmiriti,
iznenada, i bice lijepo, kao poslije kise, kao poslije grmljavine.

Bice lijepo, ma kako me docekala.

Pred ulazom u dvoriste presreo me Mula Ibrahim, advokat, moj nekadasnji
prijatelj i poslodavac. Hodao je, toboze setajuci, to je korisno pred spavanje, i
sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku, da mu ne
promaknem.

- Udji - sapnuo je i sakrio se u tami dvorisnog prolaza.
- Sigurno si cekao dugo. Obicno se vracam ranije.

Rekao sam to samo da nesto kazem, da prikrijem cudjenje sto ga vidim ovdje i
u ovo vrijeme. Osjetio sam i strah. Sta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost?
Ali sam se odmah umirio, pomislivsi da on ne bi dosao ni u blizinu moje kuce
kad bi postojala i slutnja opasnosti. Iza njega mozes mirno ici po zaledjenoj
rijeci, kao iza lisice.

- Je li te kogod pratio? - upitao je oprezno, ne odgovorivsi na moju zbunjenu
rijec o zakasnjenju.
- Zasto bi me neko pratio?
- Razgovarao sam danas...

Prosao je moj komsija, ulicni cistac, pijani Zuco.

Mula Ibrahim se pribio uza zid, i ucutao, sakrivsi se iza mene.

Nasmijao sam se:

- Cega se bojis? Pijan je, ne bi prepoznao ni sebe, da se vidi u ogledalu, a,
kamoli tebe.