Page 114 - Meša Selimović - Tvrđava

- Mozes. Ali ne treba. I neka si rekao.

Zakljucak mu je neocekivan, kao i uvijek. Objasnio ga je ovako:

- Jest da je glupo, ali je posteno. Sad ce ti se nasloniti na kosti, ama neka vidi
da nismo svi kukavice. Ja nikad nisam smio tako reci, a zelio sam, ne umijem
ni kazati kako sam zelio. Tesko je cijelog zivota biti kukavelj, jest, doduse, da
ces duze zivjeti, ali ne znam da li vrijedi. Za mene vrijedi, jer ne mogu
drukcije, pa i ne pokusavam. Skresem, opsujem, kazem: necu, kazem: hocu,
za inat, sve u sebi, ne smijem glasno, u sebi, da se ne raprsnem od muke. Ali
to nije ono pravo, dok ne izadje iz tebe. Iz tebe je izaslo. Naskodice ti sigurno,
ali, brate, halal ti vjera. Da si pametan, i da si malo mislio, nikad to ne bi
rekao, i spavao bi mirno, a ovako ces cekati sjekiru za vrat, pa i ja s tobom, jer
je mene kacilo i bez tebe, a sad ce misliti da smo isto. Pa vala, neka, ne zalim.
Sto god bude, bice s prijateljem.

Velika muka, a tanak ponos. Hrabar je, ipak.

Kazem mu u sali:

- Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom, a ne sa mnom!
- Vala, dzaba ti ga bilo. Za korist, ne kazem. Bilo bi bolje. Ali za dusu, da mi je
drago kad sa sjetim, ti si mi potaman. Kojekakav, ali ljudevan. Od tebe i zbog
tebe samo steta i strah, ali neka!

Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. Tako bi mogalo i o meni, rekao bi
otprilike ovako: luda, nikakav, tri ovce ne bi umio sacuvati, jad i golja, sad je
budalast ali je ranije bio jos budalastiji, upropastice svaku priliku koja mu se
ukaze, uletjece u svaku zamku koja mu se namjesti, nevolja i sebi i onima oko
sebe, ne, zaista, boljeg prijatelja ne trazim.

Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi, kojeg bih se rado
odrekao u korist svoga neprijatelja. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja, a
jos vise moj odgovor, ali nije zaboravio na posao. Zurio je da prodamo moju
spaljenu kucu. - Dok ti se nije stogod desilo - rekao je ozbiljno.

Zavrsili smo posao, ugovorili prodaju, obavili potrebne stvari na sudu, sve na
brzinu, kao da sam se spremao na bjekstvo. Zato sto sam iznenada osjetio
zaljenje, nizasto, ta pustolina mi ne treba, ah eto, nekakvu vezu sam prekidao,
odvajao sam se konacno od neceg sto nije ni postojalo vise, postojalo je
nekad, mozda. Sta bih s tim? Da cuvam sjenke? Pod ovim nasim nebom veze
se cesto prekidaju, i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. Ali u jednom trenutku
sam zazelio da sacuvam te sjenke, poslije mi je bilo zao sto nisam poslusao
svoju slabost. A kajao bih se i da sam poslusao, zasto da me muci proslost
koje vise nema.

Mahmut je napregnuto cekao da primim novac, i ne sluteci o mojim mukama,
srecom, jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam.