Page 110 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 110
- Sakricemo od Tijane, naljutila bi se. Pa ako novac propadne, znacemo samo
ti i ja.
- Nece propasti.
Rekao je to odlucno, kao da se zaklinje.
- Neprestano mislis o poslovima. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan?
- Pa, znas - odgovorio je snuzdeno. - To je zenino.
Nadao sam se svemu od njega, i da ce slagati i prevariti i ukrasti, bio sam
uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac, ali nisam
vjerovao da ce se ovako segaciti s nama.
- Pa dobro - rekao sam ljutito - znaci, lagao si da ces prodati ducan, da nam
vratis novac. Znao si da smo budale i da necemo pristati. Hvala ti, Mahmute,
na takvom prijateljstvu.
- Ma ne, zaboga! - zamahao je mrsavim rukama, kao da se brani od udaraca. -
Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan, pristala je, tako mi
boga! I prodao bih, da se Tijana nije onoliko naljutila. A ostalo bi i meni nesto,
za svirale, ne bih tebe molio. Kako lagao, covjece bozji!
Djavo da ga nosi, niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. I sve mu
je toliko zapetljano, zamrseno planovima, zeljama, racunima, lazima, i ko zna
cime jos, da se sigurno i on sam tesko snalazi. On je istinit i lazan, posten i
neposten, stvaran i nestvaran, bez medje i prelaza, i samo je tako cjelovit. Pa,
neka ga! Ne mogu birati ljude kakve zelim, niti u njima samo ono sto je dobro.
Moram da primim ili odbijem ljude koje mi zivot salje, i ono sto je u njima,
nerazdvojeno. I mozda bih grdno pogrijesio kad bih prihvatio samo svece, kad
bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnosljivo dosadni.
A kad sam jos vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci, zato sto
se pobojao da ce mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao, ili zato sto
je iskreno vjerovao u svoju laz, suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu
njegovu sasavu nadu. Eto ti je, ludi stvore! Ako ja nista ne dobijem, nista i ne
gubim. A sta ti dobijas a sta gubis, nije moje da odredjujem.
Moj pristanak, koji mu je vratio sanjanu priliku, neostecenu, vratio mu je i
sigurnost, istog casa, kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. A
samo tren je prosao kako je pokunjen gledao svoju nesrecu. Taj fanatik jedne
ludosti, nikad nije duze sumnjao u svoju srecu, doci ce, jednom, kad bilo, i
uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci, kao da ga sigumo ceka na nekom
cosku, na nekom zivotnom zaokretu.
I shvatio sam da on mene ne vara. On ide svojim putem, za svojom zeljom, ne
obaziruci se na mene.
Sokakom, ispod kestenova, koracao je serdar Avdaga, kao da kisa ne lije, kao
da je najljepse vrijeme za setnju. Isao je naprijed i natrag, a onda bi stao,
uvijek na istom mjestu, na istom odstojanju od nas, i strpljivo gledao i cekao.