Page 109 - Meša Selimović - Tvrđava

Zar ce on cijelog zivota misliti o trgovini, o zaradi, o poslovima? A ovo o
sviralama moglo je samo njemu pasti na um. I pametno je i glupo, i tuzno i
veselo, sve nekako istovremeno.

- E sto ti mozes izmisliti, ne moze niko. Kakve su te sad svirale spopale!
- Nisu svirale, vec cista para. Prodas po radnjama, i samo metnes zaradu u
dzep.
- A odakle ti novac?
- Novac? E, to je ono.

Snuzdio se i dugo brisao kapi kise s poplavljenog nosa.

Rekao sam, smijuci se:

- To je ono cigansko: kad bismo imali brasna kao sto nemamo masla, dobar
bismo kacamak napravili.
- Pa, nije bas tako. Moglo bi se naci i brasno i maslo.
- Kako?
- Ti imas.
- Ja? Dacu ti sve sto imam.
- Ako ces dati, onda nema brige. Ja odoh u Visegrad po svirale.
- Nemam nista, covjece bozji! Odakle mi?
- Imas ocevu kucu.

A, to je on smislio! Nece mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg sto
imam. To je kod njega kao bolest.

Cutao sam, on me podsticao:

- Sta kazes? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. Ne kazem nista, i ne mislim
nista. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. A ovaj posao nije lose smislio.

Ludo je, ali nije lose.

- Je li ti zao kuce?

Nije mi zao, nimalo mi nije zao. Nista me ne veze za nju, osim nejasnih
uspomena koje ne ozivljavam, odavno vec nisam bio na zgaristu, ne vrijedi se
vracati na uzaludne uspomene, da te boli pustos. Treba prekinuti nepotrebnu
vezu i predusresti moguci bol. Djetinjstva vec odavno nema. Sta cuvam na
tom stanistu duhova, gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjecam,
samo prazninu. Zasto je ne zatrpati?

- Sta mislis?
- Mislim, sta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. Od Bosanca se mozes
svemu nadati.
- Bosanac stice pamet pod starost, kad mu vise ne treba. Nisam vise za
ludosti. Onda, pristajes li? Znam ko bi kupio kucu.