Page 107 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 107

danasnjim ljudima, kao da nije proslo cijelo stoljece. Zar vrijeme stoji? - pitao
            sam se, ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. Zar se ljudi ne
            mijenjaju?

            Upitao sam to i Seid Mehmeda, u onom kratkom casu izmedju dva zanosa, kad
            jedan iscezava a drugi jos ne pocinje. Jedino je tada svjestan, i jedino se tada
            ne smijesi, i tuzno i vedro.

            - Ljudi se mijenjaju - rekao je. - Ali nagore.
            - Nemoguce - odgovorio sam vatreno. - Ako i nisu bolji, ljudi su pametniji.
            Znaju da moraju urediti stvari medju sobom, drukcije ce ih djavo odnijeti.
            - Djavo ce nas svakako odnijeti - zakljucio je Seid Mehmed ravnodusno.

            Upitao bih ga zasto tako crno misli o ljudima, sta mu se desilo, sta su mu
            ucinili, zbog cega se toliko krije, od cega bjezi, ali on ne dopusta nikome da mu
            pridje blize. Grakne kao zloslutna ptica i odleti.

            Otisao je u drugu sobu, ostavivsi me gorka, da sam odgovaram na svoja
            pitanja.

            Ne mogu da mu vjerujem, moje srce odbija njegovu beznadnu misao, protiv
            zivota je, i protiv ljudi. Svih ljudi. A da je samo jedan drukciji, vjerovao bih u
            njega vise nego u sve ostale. A nije samo jeda. Vise je dobrih ljudi na svijetu
            nego zlih. Mnogo vise! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.

            Zar se to ne moze preokrenuti?

            Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. On bi sigurno rekao da ce se
            ljudi izmijeniti nabolje, bez tog uvjerenja cio njegov zivot bi bio besmislen, i
            sve ono sto cini. Ako bi zvucalo i neubjedljivo, ja bih mu povjerovao. I zbog
            njega i zbog sebe.

            Mahmut me sacekao na sokaku, mokar kao sudopera. Kisa pada cio dan.

            - Sta to radis?
            - Nista, stojim. Bio sam u kafani, zagusljivo, sve jedan na drugome sjedi, zbog
            kise.
            - Hocemo li kod mene?
            - Sta nam smeta ovdje?

            Stali smo u jednu kapiju, pod strehu, gledali kako kisa pada, i kapljice odskacu
            od kaldrme. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. Sad je svejedno da li cu
            otici ili ostati.

            Kakvi ce ljudi biti sutra, bolji ili gori?

            - Ruzno vrijeme - kaze Mahmut, brisuci lice maramom. - Ne volim kisu, ne
            volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kasljes, bole te krsta, boli te
   102   103   104   105   106   107   108   109   110   111   112