Page 105 - Meša Selimović - Tvrđava

darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako
sam obestecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam vise nego sto sam zelio
da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom
imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste. Njoj priznajem sve sto ja
nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred
svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih.
Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se
stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i
nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da
joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga
kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja,
zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i
nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi,
uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korijena,
radosti bez trajanja.

Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali blizi.

Husaga se vratio iz Carigrada brze nego sto smo ocekivali. Pozvao me u svoju
praznu radnju i skrusen, izmijenjen, smrsao i potavnio, saopstio mi, zaleci, da
mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. I jos se zaduzio. Nije
izgubio u trgovini, niko ga nije orobio ni opljackao, sve je propio. Nikad to nije
cinio, sad je ucinio.

Ne zna sta mu je bilo, desilo se jedne veceri, doslo je samo od sebe, iznenada,
kao bolest, kao ludilo, pio je, placao pjevace, bacao pare, htio da se tuce s
prijateljima sto su ga molili da se ne upropascuje, i za nekoliko dana i noci
ostao bez icega, pa pozajmio da se moze vratiti. Zao mu je, zbog nas i zbog
brata Abida, ali da se ubije, ne moze. Ako hocemo, pozajmice, i vratice nam
nas novac. Ako nismo u nevolji, dao bi nam kroz godinu dana, s kamatama.

Nismo u nevolji, rekao sam, pricekacemo. Svakome se to moze desiti, a
necemo mu se jos i mi popeti na vrat, dosta mu je nevolje i bez nas. Vratice
kad mogne.

Sta sam drugo i mogao da mu kazem? Da trazim novac, da covjeka jos dublje
ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas, i velikodusno sam mu produzio
dugovanje na daleko, mozda i nepostojece dogodine, i to s osmijehom, kao da
lezimo na zlatu. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti, a sto je najcudnije, i ja sam
bio zadovoljan, kao da sam svrsio dobar posao. Da sam dobio novac, bila bi mi
gorka ta pobjeda, i sigurno bih se stidio. A sto smo ispali budale, to ce se
zaboraviti. I lako cemo sebi oprostiti.

I Tijana i ja smo nesposobni za zivot, ali na nekakav lak nacin koji nas ne
zabrinjava.