Page 160 - Odiseja
P. 160

Homer: Odiseja


                                                                           9
                                 Znadu je, koji žive ostrágu na západu tamnom.
                                 Kršna je zemlja ova, za vožnju nije ti zgodna,
                                 Al' presiròmašna nije, širìnē ako i nema.
                                 Tu je žita množina golèma, a òtok i vinom
            245                  Rodi, i svagda kiše i rose obilno ima.
                                 Paša je tu za koze, za goveda, svȁkakvē šume
                                 Ima ti tu, vodòpoji tu ne prèsišu nikad.
                                 Zàtō je Itaci ȉme do Trójē dȍpȓlo sámē,
                                 Koju daleko ljudi od zemlje ahejske kažu.«
            250                     Tako mu reče, i nato Odisej, divni stradalac,
                                 Radostan bude domáji veseleć se, koju mu sada
                                 Kći egidònošē Zeusa Atena Palada reče.
                                 Besjedu započne s njom i krilate prozbori r'ječi,
                                 Ali ustavi riječ i ne kaže istine prave
            255                  Lukavo svagda srce u grudima imajuć svojim:
                                    »Prȅko mora daleko na širokoj čuo sam Kreti
                                 Dosta o Itaci toj, a sada sam došao i sam
                                 S ovim blagom, a isto tolìkō ga ostavih doma
                                 Djeci svojoj te bježim, jer sina Orsìloha milog
            260                  Ja Idomèneju ubih brzonogog, koji na Kreti
                                 Širokoj bješe brži od sviju radljivih ljudi;
                                 Ubih ga, jer sav plijen odùzēt mi trojanski htjede,
                                 Zbog kog u srcu mnogo pretrpjeh ulazeć nekad
                                 U bitke junačke mnoge i mučne prolazeć vale,
            265                  Plijen mi htjede oduzet, što na polju ne htjedoh trojskom
                                 Subojnik ocu mu biti, već drùžinōm upravljah svojom.
                                 Ja ga mjedòkovnīm kopljem probòdoh, kad iđaše s polja
                                 Blizu puta njega uvrébāvši zajedno s drugom,
                                 Precrna noć je nebo pokrivala, nikakav čovjek
            270                  Ne vidje dvojicu nas, i potajno uzeh mu život.
                                 A kad oštrim kopljem probodoh njega i ubih,
                                                                           10
                                 Odmah izàtoga k lađi Feníčānā ponosnih odem,
                                 Pl'jena im obilno dadoh i ktome molit ih stanem,
                                 Rečem im, u lađu mene nek uzmu i u Pil odvezu
            275                  Ili u Elidu divnu, Epéjci gdje su gospoda.
                                 Al' ih dalèko odándē olúja otisne silna,
                                 Vrlo prekò voljē njihne, a pr'jevare ne bješe u njih.
                                 Pošto smo odbiti bili odándē, dođosmo amo
                                 Noću i jedva u luku uniđosmo, mislio nije
            280                  Nitko na večeru tad, iàko smo željeli jesti,
                                 Nego iz lađe gladni izìšāvši spâsmo onako.
                                 Umoran kako sam bio, i sȁn me nadvladao slatki,
                                 A iz prostranih lađa Feníčani uzmu mi blago,
                                 Pa u pijesak ga metnu uz mène, gdjeno sam spavo,
            285                  Onda u lađu uđu i odu k Sidòniji gradu
                                 Žitelja punom, a mene u tuzi ostave ovdje.«

                   9  241. Grci su pri orijentaciji okretali lice prema istoku, pa im je prema tome istok sprijeda, zapad straga,
                   jug desno i sjever lijevo.
                   10
                     272. Feničane spominje ovdje pjesma kao poznate pomorce i trgovce: oni su već rano bili na glasu zbog
                   nevjere i lukavosti, a na to upućuje st. 277.

                                                                                                       160
   155   156   157   158   159   160   161   162   163   164   165