Page 71 - Gordon Livingston - Prerano stari, prekasno mudri

14 0 P R E R A N O S T A R I , P R E K A S N O M U D R I
M e n t a l n o z d r a v l j e p o d r a z u m i j e v a s l o b o d u i z b o r a 141
U slučaju depresije, potrebno je promijeniti neke obrasce Hoćemo li i sami umrijeti i napustiti one koji još ovise o
ponašanja - inerciju i zamor - kako bismo počeli raditi nama? Smrt bi svakako bila bolje rješenje nego život bez
ono od čega će nam svakako biti bolje. To je veliki zah­ voljene osobe, ali ne možemo izabrati takvo olakšanje pa
tjev kad je riječ o obeshrabrenoj, pesimističnoj i, prema podnosimo ono što moramo podnijeti i stupamo naprijed.
vlastitom mišljenju, nevrijednoj osobi.
Mentalno je zdravlje povezano s izborom. Što više mo­
Poimanje stvarnosti u nekih ljudi je nejasno, ali ne gućnosti izbora možemo provesti, to smo sretniji. Oni koji
uvijek. Boreći se za poboljšanje, koriste se svime što im se najlošije osjećaju i koji su posve obeshrabreni pate, jer
lijekovi mogu pružiti, kako bi živjeli što normalnijim ži­ imaju osjećaj da su im mogućnosti odabira ograničene, po­
votom. Kad ste zaokupljeni kroničnom mentalnom bo­ nekad vanjskim okolnostima ili bolešću, ali najčešće ih
lešću, najvažnija je čvrsta i pouzdana potpora obitelji. O ograničavaju sami. Najvažnija je u tome tolerancija rizika.
ljubavi sam najviše naučio od roditelja, supružnika i dje­ Ako strahovima dopuštamo da upravljaju našim životom,
ce pacijenata oboljelih od Alzheimerove bolesti, shizofre­ osobito strahu od promjene, teško ćemo odabrati život u
nije ili razvojnih poremećaja. Medalje za hrabrost većinom kojemu ćemo biti sretni. Ograničava li nas tjeskoba ili ne­
se dodjeljuju za kratke trenutke u kojima su se ljudi hrabro dostatak mašte?
ponijeli. Oni koji se iz dana u dan brinu o nepokretnim ili Uvijek imamo mogućnost izbora, u kakvim se god
teško bolesnim voljenim osobama rijetko kad dobivaju očajnim okolnostima nalazili. Upravo je to, više od sve­
priznanje, ali su, prema mome mišljenju, zaslužili poseb­ ga drugoga, zadatak psihoterapije: suosjećati s nevolja­
no mjesto u kakvom god se raju nalazili. ma koje ljudi podnose ne prepuštajući se očajanju i nag­
Nedavno sam bio na konferenciji na kojoj je voditelj lašavati da nije sve izgubljeno. Još nismo mrtvi.
govorio o tegobama kroničnih bolesti i spomenuo je oso­
bito dobru organizaciju za pomoć bolesnima. Zastao je,
pokušavajući se prisjetiti imena te organizacije, kad se
kroz čitavo gledalište razlijegao glas muškarca u invalid­
skim kolicima: »Još... nismo... mrtvi!« »Tako je«, odvratio
je govornik, »tako im je ime!«
Njegova odlučnost sve nas može nečemu naučiti. Ne
samo što imamo sreće, jer postoje ljudi čiji je teret puno
veći od našega, nego u životu svakoga čovjeka ima patnje.
Definiramo se reagirajući na patnju. »Suosjećajni prijatelji«
su organizacija roditelja koji su izgubili dijete. Mnogi ucvi­
ljeni roditelji pričaju kako im se obraćaju dobronamjernici:
»Ne znam kako to možeš podnijeti; nisam sigurna da bih
ja to mogla«. To bi trebao biti kompliment, ali kod rastuže-
nih roditelja izaziva gorki osmijeh. Zar imamo izbora?