Page 67 - Gordon Livingston - Prerano stari, prekasno mudri

13 2 P R E R A N O S T A R I . P R E K A S N O M U D R I J e d i n i j e p r a v i ra j o n a j k o j i sm o i z g u b i l 1 33

Zbog mtimnih veza koje su loše završile, mnogi ljudi rekao supruzi: »Sada idem u radnu sobu i izmislit ću pri­
su oprezni i prepuni nepovjerenja; nisu skloni ponovno ču o svome životu«. Nakon toga je napisao uspješnicu - a
riskirati patnju. Možda su još razornije uspomene na oso­ bila je jednako istinita kao i izvorna verzija. Svatko od nas
bu koja više nije živa. Sa čežnjom i žaljenjem često se pris­ podjednako ležerno tumači vlastitu prošlost. Možemo ide­
jećamo osobe koju uspoređujemo sa svima ostalima. Mož­ alizirati ili umanjiti vrijednost likova u svojoj životnoj pri­
da je riječ o roditelju, prvoj ljubavi ili prijatelju. Selektivno či. Obje su alternative odrazi trenutačne potrebe da sebe
im pamčenje, koje više ne možemo testirati u svakodnev­ vidimo na određen način i spoznaje da smo u stanju opi­
nom kontaktu, pridaje savršene osobine. Takvi ljudi prebi­ sati i tužnu i radosnu prošlost.
vaju u nekoj vrsti sna s kojim se živi ne mogu natjecati. Ako prošlost ne uspijevamo vidjeti posve jasno, mogli
Čeznemo li za prošlim rajem teže nam je u sadašnjosti bismo priznati da romantiziranje prošlosti samo potkopa­
pronaći zadovoljstvo i smisao. Ljudima koji nas okružu­ va sadašnjost. Ako u zreloj dobi shvatimo da postoje male
ju i koji nisu sudjelovali u zlatnoj mladosti nostalgija za šanse za postizanje ovozemaljskog savršenstva ili posve­
prošlošću govori da je njihov svijet lošiji od našega i da mašnje sreće, možemo prihvatiti tu činjenicu i uživati u
postaje sve gori. U razdoblju kad nas počinje napuštati onome što smo ostvarili. Ili možemo čeznuti za jednostav­
snaga i kad su nam sve potrebniji blagost i pažnja dru­ nijim vremenima, kad je sve izgledalo moguće i kad je
gih, takva je poruka uistinu pogrešna. nada bila jača od našega ograničenog iskustva. Čeznemo

Starije ljude mladi nerijetko promatraju s osjećajem za povratkom bezazlenog optimizma čak i kada nas teško
obveze, oholosti i straha. Pitaju se: zar samo to mogu pritišću ograničenost vremena i mogućnosti.
očekivati od budućnosti? Hoću li se i ja neprestano žaliti Progone nas putovi kojima nismo krenuli, osobito
zbog tjelesnih tegoba i ponavljati priče o nekom ranijem, propuštene prilike za ostvarenje savršene ljubavi. Tijelo
boljem razdoblju? Ionako nam je teško pomiriti se s vlas­ nas u starosti izdaje, a stavovi mogu prerasti u krute pre­
titom smrtnošću, a još je teže ako nas zahvati depresija, drasude. Iz takve nezavidne perspektive osvrćemo se na
redoviti pratilac starosti. »Dobra je vijest da se očekiva­ rajske poljane mladosti, kad smo vjerovali da će nam bu­
na životna dob produžuje; loša je vijest da te dodatne dućnost biti ispunjena ostvarenim mogućnostima. Želi­
godine dobivamo tek na kraju života«. mo vratiti takvo stanje. Zbunjuje nas to što nam uspo­
Tko se nije iznenadio susrevši osobu iz svoje proš­ mene dodatno zagorčavaju sadašnjost.
losti, shvativši da su, u odnosu na sadašnju stvarnost, Kako bismo, dakle, u sebi mogli ponovno probuditi
uspomene iskrivljene? Skloni smo zamišljati da se to do­ nadu dok nam se zapadno obzorje života sve više pribli­
gađa samo zato što se ljudi s vremenom mijenjaju. Posje­ žava? Možemo se prepustiti religiji koja nam obećava bes­
timo li dom iz djetinjstva, zaprepastimo se: izgleda nam mrtnost i ponovni sastanak s onima koje smo izgubili.
puno manji. No, zapravo, mi smo porasli. Možemo prihvatiti oskudan agnosticizam i predati se
Kad je Russell Baker prvi puta izdavaču predao knjigu nepoznatom, pokušavajući uočiti nekakvo značenje u neu­
o svojim uspomenama, Odrastanje (Grovving Up), izdavač mornim ritmovima postojanja: u životu i smrti, snu i oča­
ju je odbio, jer mu nije bila zanimljiva. Tada je Baker janju te u bolnoj misteriji neuslišanih molitvi.