Page 73 - Gordon Livingston - Prerano stari, prekasno mudri

14 4 P R E R A N O S T A R I , P R E K A S N O M U D R I Opraštanj e je oblik otpuštanja , ali to dvoje nije jedno te isto 145
psihoterapija raspituje za tu priču. Negdje između zane­ ljivi i apsolutno dobronamjerni, oslobođeni smo tereta
marivanja prošlosti i pretjeranog bavljenja njome nalazi razumijevanja.
se točka na kojoj možemo učiti iz onoga što nam se do­ Onima poput mene, koji nisu sposobni ili voljni odba­
godilo, uključivši i neminovne pogreške, te integrirati to citi skepticizam prema laganim odgovorima na teška
znanje u planove za budućnost. Takav proces neminov­ pitanja, preostaje jedno jedino: težak zadatak življenja ispu­
no zahtijeva opraštanje - odnosno, da se odreknemo njenog nesigurnošću. Za nas nije utjeha religijskih formu­
uvrijeđenosti na koju imamo pravo. lacija. Umjesto toga, moramo se boriti da utvrdimo svoje­
Gotovo uvijek opraštanje miješamo sa zaboravom ili vrsni temelj životnoga smisla, neovisan o vjeri u sustav koji
pomirenjem, ali nije ni jedno ni drugo. Nije nešto što čini­ zahtijeva neprestano obožavanje božanstva koje nas je
mo za druge, nego dar sebi. Opraštanje, kao i svako istin­ stvorilo i dalo nam niz uputa koje će, ako ih se pridržava­
sko oruđe iscjeljivanja, prebiva na sjecištu ljubavi i pravde. mo, poraziti smrt kao zajedničku ljudsku sudbinu.
Priznanje da nas je druga osoba povrijedila, ali da smo Posljednja je točka žalovanja neki oblik opraštanja.
odlučili otpustiti mržnju i želju za osvetom zahtijeva viši Moj je šestogodišnji sin umro od komplikacija presađi­
stupanj emocionalne i etičke zrelosti. Tako se oslobađa­ vanja koštane srži kojom su mu liječnici pokušavali izli­
mo potištenosti i izražavamo nadu da smo sposobni ječiti leukemiju. Ja sam bio davalac. Morao sam se pomi­
promijeniti se. Uspijemo li se prestati baviti prošlošću i riti s njegovom smrću - ali nisam je mogao prihvatiti i
odbacimo li pseudo-objašnjenja ukorijenjena u njoj, slo­ prestati patiti, a pogotovo nisam mogao zaboraviti - i to je
bodno biramo stavove s kojima se možemo suočiti sa sa- opraštanje bilo vježba opraštanja: liječnicima koji su pre­
dašnjošću i budućnošću. U tome su nam potrebni svijest
i odlučnost, svojevrsna protuteža bespomoćnosti i tjes­ poručili postupak i samome sebi, jer moja koštana srž nije
kobi koje leže u korijenu nesreće. bila dovoljno dobra.
Molitva za njegov život bila je čin očajanja potaknu­
Dok razmišljamo o neminovnim gubicima koje smo
morali prihvatiti u životu, način na koji ih oplakujemo i tog nadom da bi religija moje mladosti možda ipak mog­
smisao koji pridajemo svome iskustvu određuju kako se la spasiti ono najdragocjenije. Kad je umro kao žrtva slu­
suočavamo s budućnošću. Izazov je u tome da zadržimo čajne mutacije stanica u inače savršeno zdravom tijelu,
nadu. prihvatio sam uvjerenje da nijedan bog koji može do­
pustiti takve stvari nije vrijedan ni jedne moje misli. Za­
Nadu mnogi temelje na religiji. Pomisao da nas u ži­
votu vodi ruka milosrdnog Boga koji nam je obećao vječ­ vidim onima koji i nakon takvog gubitka mogu zadržati
ni život, velika je utjeha u kojoj mnogi vjernici pronalaze vjeru pa čak i vjeru da se i u takvoj patnji krije svrha. Ja
odgovor na univerzalno pitanje i najkraću pjesmu ljud­ ne mogu. Ali, ipak se nadam ponovnom susretu s du­
skoga postojanja: »Zašto ja?« Religija nam također po­ šom sina koji je otišao. Kakav sam ja onda to agnostik?
maže da podnesemo nesigurnost i slučajnost teških gu­ Svi smo opterećeni uspomenama o uvredama, odba­
bitaka, jer svim ljudskim događanjima pridaje svrhu. civanju ili nepravdi. Ponekad se ogorčenom ustrajnošću
Jednostavnom tvrdnjom, da su Božji putovi nespoznat- držimo tih nezgoda i gotovo smo opsjednuti osobama ili