Page 94 - Erich Fromm - Umijeće ljubavi
P. 94

Moderni kapitalizam treba ljude koji surađuju                 no  ne  budu  svjesni  te  osamljenosti.  Tu  je,  kao
               glatko i u velikom broju, koji žele sve više i više              prvo,  stroga  rutina  birokratiziranog,  mehanizi-
               trošiti,  i čiji  su ukusi standardizirani,  lako pod-           ranog  rada,  koji  pomaže  ljudima  da  ne  budu
               ložni  utjecaju  i  mogu  se  predvidjeti;  njemu  su            svjesni  svojih  najosnovnijih  želja  —  čežnje  za
               potrebni  ljudi  koji  se  osjećaju  slobodni  i  neza-          transcendencijom  i  sjedinjenjem.  Ukoliko  ruti-
               visni,  koji  nisu  podređeni  nikakvu  autoritetu,              na  sama  ne  uspijeva  u  tome, čovjek  prevladava
               principu ili savjesti — a ipak ljude koji su voljni              svoj  nesvjesni  očaj  rutinom  zabave,  pasivnim
               da  se  njima  upravlja,  da  rade  što  se  od  njih            gutanjem  zvukova  i  slika  koje  mu  nudi  indu-
               očekuje,  da  se  uklope  u  socijalnu  mašinu  bez              strija  zabave;  nadalje,  on  taj  očaj  prevladava
               trvenja,  dakle  ljude  koje  se  može  usmjeravati              užitkom  što  ga  nalazi  u  kupovanju  uvijek  novih
               bez  prisile,  voditi  bez  vođa,  navoditi  na  aktiv-          stvari  i  njihovom  čestom  zamjenom  za  druge.
               nost bez  cilja  — osim  jednoga:  da  se uspijeva,              Moderni  čovjek  je  stvarno  blizak  slici  koju  je
               da se kreće, funkcionira, napreduje.                             Huxley  opisao  u  svojoj  knjizi  »Hrabri  novi
                  Što  je  rezultat?  Moderni  se čovjek  otuđio  od            svijet«:  dobro uhranjen,  dobro obučen,  seksual-
                                                     1
               sebe,  od  svoga  bližnjega  i  od  prirode .  On  je            no  zadovoljen,  a  ipak  bez  svoga  »-ja«,  bez  ika-
               transformiran  u  robu,  doživljava  svoje  životne              kva  kontakta,  osim  najpovršnijeg,  sa  svojim
               snage  kao  investiciju  koja  mu  mora  donijeti                bližnjim,  a  vođen  parolama  koje  je  Huxley
               maksimalno   mogući  profit  po  postojećim  trži-               jezgrovito  formulirao:  »Kad  pojedinac  osjeća,
               šnim prilikama. Ljudske su veze u biti veze otu-                 zajednica  posrče«,  ili:  »Nikada  ne  odgađaj  za
               đenih automata, od kojih svaki zasniva svoju si-                 sutra užitak koji  možeš  imati danas«, ili  najzna-
               gurnost na tome što stoji blizu stada  i  što se ne              čajnija  tvrdnja:  »Danas  je  svatko  sretan«.  Čo-
               razlikuje ni u mislima, ni u osjećanju, ni u akciji.             vjekova  se  sreća  danas  sastoji  u  tome  što  se  on
               Premda svaki nastoji da bude što bliže ostalima,                 »zabavlja«.  Zabavljati  se  proizlazi  iz  zadovolj-
               svatko  ostaje  posve  osamljen,  prožet  dubokim                stva  trošenja  i  »uzimanja«  robe,  krajolika,  hra-
               osjećajem  nesigurnosti,  tjeskobe  i  krivnje,  koji            ne,  pića,  cigareta,  ljudi,  predavanja,  knjiga,  fil-
               se  uvijek  pojavljuje  kad  se  ljudska  odvojenost             mova — sve se to troši, guta. Svijet je samo ve-
               ne  može   prevladati.  Naša  civilizacija  pruža                liki  objekt  našeg  apetita,  velika  jabuka,  boca,
               mnoge palijative što pomažu ljudima da namjer-                   grudi.  Mi  smo  dojenčad,  koja  uvijek  nešto  oče-

                  1  Vidi  detaljnije  razmatranje  problema  otuđenja  i       kujemo,  nečem  se  nadamo  —  i  uvijek  se  razo-
                utjecaja  modernog  društva  na  čovjekov  karakter  u          čaramo. Naš karakter je ustrojen da  izmjenjuje
                knjizi  »Zdravo  društvo«,  E.  Fromma,  »Rad«,  Beograd,
                1963.                                                           i prima, da se pogađa i troši; sve, i duhovni i

                110                                                                                                        111
   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98   99