Page 80 - Erich Fromm - Umijeće ljubavi
P. 80

minjati  ime  boga  uopće,  da  ne  treba  govoriti  o   Ako  je  tome  tako,  kritika  ideje  boga,  kako  ju
 bogu.  Tada  bog  postaje  ono  što  potencijalno   je  izveo  Freud,  sasvim  je  ispravna.  Pogreška
 jest  u  monoteističkoj  teologiji  —  bezimeno  Jed-  je,  međutim,  bila  u  tome  što  je  on  zanemario
 no,  neizrazivo  mucanje,  koje  se  odnosi  na  je-  drugi  aspekt  monoteističke  religije,  kao  i  nje-
 dinstvo  što  leži  u  osnovi  pojavnog  svijeta,  bog   zinu  pravu  suštinu,  koje  logika  vodi  upravo  do
 postaje  osnova  svekolikog  postojanja;  bog  po-  negacije  takva  shvaćanja  boga.  Istinski  religi-
 staje  istina,  ljubav,  pravda.  Bog  sam  ja,  ukoliko   ozna  osoba,  ako  slijedi  bit  monoteističkog  shva-
 sam čovjek.   ćanja,  ne  moli  se  ni  za  što,  ne  očekuje  ništa  od
 Sasvim  je  očito  da  evolucijom  od  antropo-  boga;  ona  ne  voli  boga  kao  što  dijete  voli  oca
 morfnog  do  čistog  monoteističkog  principa  do-  ili  majku;  ona  je  stekla  poniznost  u  shvaćanju
 lazi  do  znatne  razlike  u  prirodi  ljubavi  prema   svojih  ograničenja  do  te  mjere  da  zna  kako
 bogu.  Abrahamova  se  boga  može  voljeti  kao   ništa  ne  zna  o  bogu.  Bog  njoj  postaje  simbolom
 oca,  ili  ga  se  plašiti,  pri  čemu  je  dominantno   koji  je  čovjeku  u  ranijoj  fazi  njegove  evolucije
 sad  opraštanje,  a  sad  srdžba.  Ukoliko  je  bog   predstavljao  sve  ono  za  čime  je  težio,  područje
 otac,  ja  sam  dijete.  Ja  se  nisam  potpuno  oslobo-  duhovnog  svijeta,  ljubavi,  istine  i  pravde.  Ona
 dio  autističke  želje  za  sveznanjem  i  svemoći.   vjeruje  u  principe,  koje  »bog-«  predstavlja;  ona
 Još  nisam  stekao  objektivnost  da  shvatim  svoja   je  istinoljubiva,  živi  u  ljubavi  i  pravdi,  i  smatra
 ograničenja  kao  ljudsko  biće,  svoje  neznanje,   čitav  svoj  život  vrijednim  samo  toliko  koliko
 svoju  bespomoćnost.  Ja  još  uvijek  očekujem,   mu  pruža  mogućnost  da  dosegne  sve  veći  razvoj
 poput  djeteta,  da  postoji  otac  koji  me  spašava,   svojih  ljudskih  snaga  —  kao  jedine  stvarnosti
 koji  pazi  na  mene,  kažnjava  me,  otac  koji  me   koja  je  važna,  kao  jedinog  predmeta  od  »naj-
 voli  kad  sam  poslušan,  koji  je  polaskan  mojim   više  vrijednosti«.  I  na  kraju,  ona  ne  govori  o
 uspjehom,  a  srdit  zbog  moje  neposlušnosti.  Sa-  bogu  —  ona  čak  i  ne  spominje  njegovo  ime.
 svim  je  jasno  da  većina  ljudi  nije  u  svom  lič-  Ljubiti  boga,  ako  bi  ona  upotrijebila  tu  riječ,
 nom  razvoju  prevladala  tu  infantilnu  fazu,  i   značilo  bi, za dakle, čeznuti  da  se  postane  potpuno
 sposoban
          ljubav,
                    se
                       ostvari
                 da
                                         što
                              u
                                sebi
                                     ono
 zato  je  vjerovanje  u  boga  za  većinu  ljudi  vjera   predstavlja bog.
 u  oca  koji  pomaže  —  djetinja  iluzija.  Usprkos
 činjenici  da  su  takvo  shvaćanje  religije  prevla-  S  tog  je  stanovišta  logička  konzekvencija  mo-
 dali  neki  od  najvećih učitelja čovječanstva, kao   noteističke misli negacija svake »teo-logije«, sva-
 i  manji  broj  ostalih,  ona  je  ipak  još  uvijek  do-  kog  »znanja o bogu«. Ipak postoji razlika između
 minantan oblik religioznosti.   takva  radikalno  neteološkog  gledišta  i   nete-

 92                                       93
   75   76   77   78   79   80   81   82   83   84   85