Page 400 - Dan Brown - Postanak

promatrali kako se njihov prijatelj obraća svijetu.

„Stojimo na čudnom rubu povijesti”, nastavio je Edmond, „u vremenu kad se
svijet osjeća kao da stoji naglavce, i ništa nije onako kako smo zamišljali. No
neizvjesnost uvijek prethodi posvemašnjoj promjeni – preobražaju uvijek prethode
nemiri i strah. Molim vas da vjerujete u ljudsku sposobnost stvaranja i ljubavi, zato
što te dvije sile, kad se ujedine, posjeduju moć da rasprše svaku tamu.”

Langdon je pogledao Ambru kojoj su niz lice tekle suze. Nježno ju je zagrlio i
gledao kako njegov prijatelj na samrti izgovara svoje posljednje riječi svijetu.

„Dok polazimo u nejasnu sutrašnjicu”, rekao je Edmond, „preobrazit ćemo se u
nešto više od onoga što možemo zamisliti, moćnije nego što možemo i sanjati. I
pritom, nikad nemojmo zaboraviti Churchillovu mudrost kojom nas upozorava:
‘Cijena veličine zove se... odgovornost.’”
Te su se riječi dojmile Langdona koji se često pribojavao da ljudska vrsta neće
biti dovoljno odgovorna da bi vladala čarobnim oruđima koje stvara.

„Iako sam ateist”, rekao je Edmond, „prije nego što vas napustim, zamolio bih
vas da mi dopustite pročitati vam molitvu koju sam nedavno napisao.”

Edmond je napisao molitvu?

„Nazvao sam je ‘Molitva za budućnost’.” Edmond je sklopio oči i progovorio
polagano, zapanjujuće samouvjereno: „Neka naše filozofije kroče ukorak s našim
tehnologijama. Neka naše suosjećanje drži korak s našom moći. I neka ljubav, a ne
strah, postane pokretačem promjena.” Nakon toga, otvorio je oči. „Zbogom,
prijatelji, i hvala vam”, rekao je. „I usuđujem se reći... Bog vas blagoslovio.”

Edmond je na trenutak pogledao u kameru, a zatim mu je lice nestalo u moru
bijelog šuma. Langdon je zurio u ekran prekriven snijegom i osjećao neopisiv ponos.
Stajao je kraj Ambre i zamišljao milijune ljudi diljem svijeta koji su pratili
Edmondov tour de force. Čudno, ali zatekla ga je pomisao da je Edmondova

posljednja noć na Zemlji ipak završila najbolje što je mogla.