Page 248 - Dan Brown - Postanak

„Dobro jutro”, prošaptao je.

Okupljeni su zagrmjeli: „Dobro jutro!”
Papa se nastavio odmicati od oltara, sve bliže pastvi. „Upravo smo saslušali

čitanje Evanđelja po Marku”, rekao je, „odlomak koji sam osobno odabrao zato što
bih jutros želio progovoriti o praštanju!
Papa je prišao Ávili i zastao u prolazu, samo nekoliko centimetara od njega.
Nijednom nije spustio pogled. Ávila je nemirno pogledao Marca koji mu je

uzbuđeno kimnuo.
„Svi se borimo s praštanjem”, obratio se papa vjernicima. „I to zato što ima
trenutaka kad se prijestupi koje smo otrpjeli čine neoprostivima. Kad netko ubija
nevine u činu čiste mržnje, trebamo li, kao što nas uče neke crkve, okrenuti i drugi
obraz?” U prostoriji je zavladao mrtvački muk, a papa je još više spustio glas. „Kad
neki protukršćanski ekstremist detonira bombu usred jutarnje mise u seviljskoj
katedrali, i kad ta bomba ubije nevine majke i djecu, kako je moguće očekivati da

praštamo? Eksplozija bombe je objava rata. Rata ne samo protiv katolika. Rata ne
samo protiv kršćana. Nego rata protiv dobrote... protiv samoga Boga!
Ávila je sklopio oči i pokušavao potisnuti strahotna sjećanja na to jutro, a sav

gnjev i jad još su mu ključali u srcu. Dok je bijes u njemu jenjavao, Ávila je
odjednom osjetio kako mu papa blago polaže ruku na rame. Otvorio je oči, ali papa
nije spuštao pogled. Unatoč tomu, njegov dodir bio je čvrst i umirujući.
„Ne zaboravimo ni vlastiti Terror Rojo”, nastavio je papa, ne dižući ruku s
Ávilina ramena. „Za Građanskog rata, neprijatelji Boga palili su španjolske crkve i
samostane, ubili više od šest tisuća svećenika i mučili stotine opatica, tjerajući sestre
da progutaju svoje krunice prije nego što su ih silovali i bacali u okna rudnika da

ondje pomru.” Zastao je i pustio da upijaju njegove riječi. „Takav vid mržnje ne
nestaje s vremenom – umjesto toga, on gnjije, jača i čeka da ponovno provali poput
raka. Prijatelji, upozoravam vas, zlo će nas progutati sve ako se silom ne
suprotstavimo sili. Nikad nećemo pobijediti ako će nam bojni poklič biti
‘praštanje’.”

U pravu je, pomislio je Ávila, koji se osobno uvjerio kako je u vojsci
blagonaklono gledanje na pogreške najbolji način da se pogreške umnože.
„Vjerujem”, nastavio je papa, „da u nekim slučajevima praštanje može biti
opasno. Kad opraštamo zlu na svijetu, dajemo mu našu privolu da raste i buja. Kad
na rat uzvraćamo milosrđem, potičemo naše neprijatelje na novo nasilje. Dolazi
vrijeme kad ćemo morati postupiti kao Isus i silovito porušiti stolove s novcem,

vičući: ‘Neće stajati ovdje!’”
Slažem se, poželio je povikati Ávila dok su vjernici kimali.