Page 84 - Boris Mouravieff – Gnoza

Astronomski svijet koji promatramo s našeg planeta izgleda tako zato što
mi vidimo tijelo Svemira iznutra. Ne gledamo ga u njegovom zbiru jer se naša
promatranja odvijaju i tumače na našoj skali, infinitezimalnoj u odnosu na zbir.
Ono što nas navodi na krivi trag je udaljenost između zvijezda, koje su žarišta žive
tvari, i čestice svemirskog organizma. Gledane iz unutrašnje perspektive one
djeluju neizmjerno, međutim gustoća Svemira u svom zbiru je analogna onoj
našeg tijela. Čovjek u Svemiru nalikuje mikroorganizmu u ljudskom tijelu. Kad
bismo mogli postati mikrobi, vidjeli bismo naša tijela iznutra - slično zvjezdanom
nebu punom galaksija koje bi bili naši organi. S druge strane, kad bismo postali
neizmjerni i vidjeli Svemir na njegovoj vlastitoj skali, vidjeli bismo ga kao živo
tijelo. To je efekt Načela Relativnosti.

(3)

Što je onda značenje ljudskog života u ovom Kozmosu kakvog ga znamo?
Čovjekovo postojanje ima dvije glavne svrhe:
- kao element svemirskog organizma, on služi ciljevima posljednjeg;
- kao izolirana jedinka, on može slijediti svoje vlastite ciljeve.
Da bismo bolje razumjeli zašto i kako su ova dva cilja povezana, uzmimo
primjer:
Položaj čovjeka u Svemiru analogan je onom stanice u ljudskom tijelu.
Svaka stanica dio je organa koji je, u povratku, element grupe organa koja
osigurava pravilno ostvarenje nekih određenih funkcija organizma.
S ove točke gledišta, proučimo mnoštvo stanica u našem tijelu. Ono je
podređeno dvjema kategorijama zakona. Da pojednostavimo, kažimo da je
smješteno pod vladavinu dva zakona.
Prvi drži stanicu na njenom mjestu. U ezoteričnoj znanosti ga zovemo
Generalni zakon. Drugi ostavlja određenu slobodu djelovanja stanici, a zove se
Zakon Izuzetka.
Prvi zakon, koji je konzervativan, osigurava da organ čiji je dio ova stanica
nesmetano ispuni svoju ulogu. U tu svrhu, prvi uvjet je da tijekom svog života
stanice koje tvore organ ispunjavaju ulogu koja im je dana. Ovaj zakon obvezuje
te stanice da ostanu na svojim mjestima, da završe svoj posao, i da posvete svoje
živote tome.
Očigledno je da kad ovaj zakon ne bi držao stanice tijela unutar granica
svakog organa, kad ih ne bi obvezivao da ispune svoju ulogu, posljednji ne bi
mogao postojati. Prema tome ovaj zakon je koristan; osiguravanjem postojanja
organa, on omogućuje cijelom tijelu da se održi.
Znamo, međutim, da je potpuno uklanjanje određenih organa tijela
kompatibilno preživljavanju. U sadašnjem stanju našeg znanja čak se čini da
uklanjanje nekih od njih ne vodi ozbiljnim funkcionalnim smetnjama. Štoviše;

82 |