Page 248 - Boris Mouravieff – Gnoza

(9)

Život čovjeka je film. Zasigurno je teško za naše Kartezijanske umove
dokučiti ovaj koncept. Naši trodimenzionalni umovi su loše prilagođeni idejama i
činjenicama koje dodiruju područje vječnog.
Koliko god neshvatljivo se to može činiti, naš život je stvarno film
produciran u skladu sa rukopisom. Ovaj film teče neprestano, bez zaustavljanja,
na takav način da, u trenutku svoje smrti, čovjek se ponovno rađa. Ono što se
čini apsurdnim je to da se on rađa na istom mjestu, na isti datum gdje je rođen
prije, i od istih roditelja. I film se odigrava ponovno.

(10)

Svako ljudsko biće je stoga rođeno sa svojim vlastitim određenim filmom.
To predstavlja polje djelovanja u kojem je čovjek pozvan da primijeni svoje
svjesne napore. Ponavljanje filma nije reinkarnacija, iako se ova dva pojma često
brkaju. Iz razloga koje smo već spomenuli, vanjski čovjek, koji živi u sustavu
Budućnost - Prošlost, ne može obuhvatiti u jednom trenutku zbir svog filma, a
čak niti dio koji sadrži njegovu neposrednu budućnost. Da bi to učinio, morali
bismo povećati prorez njegove Sadašnjost. Tako se njemu događa da će, kad se
suoči s određenim događajima, osjećati da je već vidio ili proživio te događaje.
Neki u ovoj pojavi vide dokaz tako zvane reinkarnacije. U stvarnosti, pojave ove
vrste rezultat su slučajnog i privremenog vala finih energija u organizmu: prorez
individualne Sadašnjosti se tada povećava na nekoliko trenutaka, te neke
značajne činjenice neposredne budućnosti skliznu u budnu svijest. Na ovaj način,
stvara se utisak povratka drugog vremena.
Na određeni način ovo je istina, iako je utisak da smo živjeli prije
prouzrokovan samo mehaničkim razmotavanjem filma. Pod reinkarnacijom,
moramo razumjeti pojavu vrlo drugačijeg reda. Iako se teoretski film vrti
cjelovito na području mogućnosti, što znači u vječnosti, film vanjskog čovjeka se
drži razine realizacije, to jest, Vremena, ali samo u opsegu koji je strogo potreban
da bi se zadovoljili krajevi Zrake Stvaranja. Prava reinkarnacija, s druge strane,
pojavljuje se potpuno u Vremenu, i pripada cjelovito području Istinskog, koje se
dobro razumije kao dio šireg okvira Manifestacije. Inzistirali smo na činjenici kako
ljudska Ličnost nije stvarnost u pravom smislu riječi, nego mogućnost. Ona igra
ulogu u filmu kojem je pridodana, iz kojeg neće nestati do trenutka drugog
Rođenja. U tom trenutku, ona će prestati biti Ličnost. Zbog svojeg neuništivog
jedinstva s istinskim 'Ja', ona će biti preobražena, i tako će postati Individualnost.
Dokle god čovjek živi u divljini, samozadovoljan i uronjen u laži i iluzije, film će se
odvijati mehaničnom nefleksibilnošću, i Ličnost će ostati potpuno
nepromijenjena. Ove okolnosti se počinju mijenjati u trenutku kad čovjek prijeđe
prvi Prag. Ovaj prelazak se može usporediti sa začetkom buduće Individualnosti.

246 |