Page 220 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

“prekomorskog” tržišta, jer je Engleska banka jasno davala do znanja, sve od
1960-ih godina, da neće poduzimati nikakve mjere reguliranja i kontrole
dotoka stranih valuta na londonsko eurodolarsko bankarsko tržište. Bio
je to dio njihove strategije ponovnog pretvaranja londonskog Cityja u
središte svjetskih financija. To je značilo, usprkos dvosmislenim suprotnim
izjavama u javnosti koje su davali razni bankari o sigurnosti eurodolarskih
zajmova, da milijarde dolara koji su otjecali iz eurodolarskih banaka sa
sjedištem u Londonu na račune zemalja u razvoju - zajmoprimateljica,
tokom 1970-ih godina nemaju “kreditora za krajnju nuždu” u slučaju
nevraćanja zajmova. Ni jedna suverena vlada nije po zakonu bila dužna
preuzeti gubitke u slučaju značajnije ogluhe na vraćanje bankovnih
zajmova.
To nije nikoga zabrinjavalo, sve dotle dok se kotač na eurodolarskom
ruletu okretao. Prema izračunu Međunarodnog monetarnog fonda
inozemni dugovi zemalja u razvoju povećali su se oko pet puta, sa 130
milijardi dolara u “zlatnim” danima iz 1973. godine, prije prvog naftnoga
šoka, na oko 550 milijardi 1981. godine i na preko 612 milijardi u
presudnoj 1982. godini. U tu svotu čak nisu uračunati znatni iznosi
kratkoročnih zajmova dani na rok od manje od jedne godine. Vodeći
je njujorški bankar iz toga vremena, Walter Wriston iz banke Citicorp,
opravdavao zajmove privatnih banaka zemljama u razvoju poput Meksika i
Brazila navodom da “njihove vlade imaju bogatstva veća od svojih dugova,
a vlade, najkraće rečeno, ne bankrotiraju.”
U uslovima nakon prvoga naftnog šoka nije se obraćala pozornost
na jednu bitnu značajku tih privatnih eurodolarskih zajmova zemljama
u razvoju. Banka Manufacturers Hannover Trust iz New Yorka prva je,
već ranije, uvela recikliranje ogromnih iznosa petrodolara u zemlje u
razvoju poput Meksika, Brazila, Argentine ili čak Poljske i Jugoslavije.
Dok su zemlje u razvoju mogle posuđivati novac po daleko povoljnijim
uslovima nego da su svoja gospodarstva podvrgle ekonomskim uslovima
Međunarodnog monetarnog fonda, anglo-američka bankovne korporacije
iznudile su jedan slabo zapažen ustupak, koji je banka Manufacturers
Hannover prva primijenila. Svi su eurodolarski zajmovi tim zemljama
bili utvrđeni na posebnom tečaju, koji je u datom trenutku bio iznad
tečaja LIBOR-a (London Inter-Bank Offered Rate). Taj je LIBOR-ov
tečaj bio fluktuirajući, padao je ili rastao sukladno visini kamatne stope
na kratkoročne pozajmice u New Yorku i Londonu. Prije ljeta 1979. to

220