Page 215 - William Engdahl - Stoljeće Rata

bila je “iscjeđivanje inflacije iz gospodarstva”. Ali, M. Thattcher i zatvoreni
krug ideologa “slobodnoga tržišta” Adama Smitha iz naših dana, koji su je
okruživali, promicali su prijevaru potrošača tvrdeći da je vladin deficit a ne
poskupljenje cijene nafte od 140% od pada iranskoga šaha glavni “uzrok”
povećanja cijena od 18% u Britaniji.
Prema tvrdnji Vlade M. Thatcher, povišene se cijene mogu ponovno
sniziti jednostavnim smanjenjem količine novca u gospodarstvu, a kako
je glavni izvor “viška novca” po njihovoj tvrdnji proizlazio iz kroničnog
deficita vladinog proračuna, vladini se troškovi moraju jako smanjiti kako
bi se smanjila “inflacija novca”. Engleska je banka u isto vrijeme ograničila
kredite za gospodarstvo politikom visokih kamatnih stopa, što je bio
njezin prilog liječenju inflacije. Posljedica je bila gospodarska kriza, što
se moglo predvidjeti, ali se to umjesto krizom nazvalo “Thatcheričinom
revolucijom”.
Thatcherica je rezala i stezala. U junu 1979., samo mjesec dana nakon
preuzimanja vlasti, njezin je ministar financija, Sir Geoffrey Howe,
otpočeo proces podizanja temeljne kamatne stope za bankarski sistem, pa
je ta kamata porasla za zastrašujućih pet posto, s 12% na 17%, za samo
dvanaest sedmica. To je dosegnulo nezapamćen porast troškova zajmova
za industriju i kućanstva od 42% kroz samo nekoliko sedmica. Nikad u
modernoj historiji nije neka zemlja pretrpjela takav šok u tako kratkom
vremenu, s izuzetkom ratnih ekonomskih nedaća.
Usporedo s tim, Engleska je banka počela smanjivati količinu novca
kako bi stvorila uslove za održavanje visokih kamatnih stopa. Poduzeća
su propadala zbog nemogućnosti da otplaćuju kredite; obitelji nisu mogle
kupovati kuće ni stanove; dugoročna ulaganja u elektrane, podzemne
željeznice, željeznice i drugu infrastrukturu praktički su stala, a sve je to
bila posljedica monetarne revolucije premijerke Thatcher.
Glavni problem britanskoga gospodarstva na kraju 1970-ih godina
nije bio u državnom vlasništvu nad kompanijama poput proizvođača
automobila British Levland, Rolls Royce i mnogih drugih poduzeća
koja su od tada rasprodana privatnim ulagačima. Glavni je problem
bio neulaganje Vlade u unapređenje javne infrastrukture, u obrazovanje
kvalificirane radne snage i u znanstveno istraživanje i razvoj. Pogreška
nije bila u “vladanju” nego u pogrešnom vladanju, tj. lošem odgovoru na
ekonomske šokove prethodnih deset i više godina.

215