Page 195 - William Engdahl - Stoljeće Rata

je američkog ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera da stoji iza
njegova obaranja zbog njegova (Bhuttova) neodustajanja od provedbe
neovisnoga pakistanskog nuklearnog programa. U svojoj je obrani, koju
je napisao u zatvorskoj ćeliji prije smaknuća, Bhutto izjavio: “Dr. Henry
Kissinger, ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država,
ima briljantan um. Rekao mi je da ne bih smio vrijeđati inteligenciju
Sjedinjenih Američkih Država time što govorim da Pakistanu treba
postrojenje za proizvodnju nuklearnog goriva, za energetske potrebe
Pakistana. Odgovorio sam mu da neću vrijeđati inteligenciju Sjedinjenih
Američkih Država jer neću raspravljati o energetskim potrebama Pakistana,
ali da ni on na isti način ne bi smio vrijeđati suverenitet ni samopoštovanje
Pakistana time što uopće raspravlja o postrojenju ... Ja sam dobio smrtnu
presudu”.8
General Zia je preokrenuo Bhuttovu nezavisnu vanjsku politiku i
odmah postao privržen Washingtonu. Uslijedila je obilna američka vojna
pomoć.
Ali, po svim mjerilima, najimpresivnije odluke o razvoju nuklearne
energije među svim zemljama u razvoju nakon naftnog šoka iz 1974.
donio je iranski šah. Šah, za čiji je položaj bio zaslužan vojni udar koji je
organizirala britanska i američka tajna služba 1953. godine radi zbacivanja
s vlasti nacionalističkoga Mossadeghova režima i uspostave “proameričke”
monarhije, izgledao je kao zahvalni primatelj američke vojne pomoći
i druge potpore tokom više od 20 godina. Čak se bio složio potaknuti
Kissingerov poziv na povećanje OPEC-ove cijene nafte na 11,65 dolara po
barelu na sastanku zemalja OPEC-a u januaru 1974.
Međutim, s novim prihodima od nafte koji su pritjecali u državne
trezore, šah je vidio mogućnost ostvarenja jednoga staroga sna. Iran će
upotrijebiti svoje naftno bogatstvo za izgradnju najmodernije svjetske
energetske infrastrukture, sagrađene na nuklearnoj energiji, koja bi mogla
promijeniti potrebe za električnom i drugim vrstama energije na cijelom
Bliskom istoku.
Godine 1978. Iran je imao četvrti po veličini nuklearni program na
svijetu i nadaleko najveći među zemljama Trećeg svijeta. Šahov je plan
predviđao izgradnju 20 reaktora za nuklearnu energiju do 1995. godine,
koji bi proizvodili nekih 23.000 megawatta električne energije. Šah je u
nuklearnoj energiji vidio sredstvo koje će smanjiti iransku ovisnost o nafti
i sredstvo odbijanja ogromnoga pritiska iz Washingtona i Londona za

195