Page 500 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 500

razgovor je pokazivao uznemirenost zbog zajedničke diplomatske delatnosti njegove zemlje
        sa Austrijom u Albaniji, zbog  te saradnje koja ga je zadovoljavala, jer je bila  upravljena
        protiv jedne poluazijatske nelatinske zemlje, protiv knute i šliselburške carističke Bastije, a u
        isto  vreme  ga  je  ta  kolaboracija  mučila  kao  jedan nedostojan savez sa  naslednim
        neprijateljem, sa principom reakcije i porobljavanja naroda. Na sličan način je prošle jeseni
        veliki zajam koji je Francuska dala Rusiji u cilju izgradnje jedne železničke mreže u Poljskoj
        izazvao  u  njemu  protivrečna  osećanja,  jer  je  gospodin  Setembrini  pripadao  frankofilskoj
        stranci svoje zemlje, što nas ne može začuditi, ako se setimo da je njegov deda danima julske
        revolucije pridavao istu važnost kao i stvaranju sveta. Međutim, jedan sporazum prosvećene
        Republike sa vizantijskom Skitijom dovodio ga je u zabunu, izazivao zaptivanja u grudima,
        ali  se  ipak,  pri  pomisli  na  strategijski  smisao  one  železničke  mreže,  ta  potištenost  brzo
        pretvarala u  vedru  nadu i radost. Uto  se dogodilo ubistvo jednog nadvojvode, koje je za
        svakoga, sem za nemačke dremljivce, bilo nagoveštaj bure, jasan znak za sve upućene ljude,
        među koje s pravom moramo ubrojati gospodina Setembrinija. Hans Kastorp ga je, istina,
        video kako se kao privatna ličnost grozi od takvog terorističkog dela, ali je isto tako video
        kako mu se nadimaju grudi pri pomisli da je to bio jedan narodnooslobodilački čin, koji ga
        — pošto se već dogodio i bio uperen protiv objekta njegove mržnje, iako ga je u drugu ruku
        zabrinjavao kao rezultat moskovskih rovarenja — nije sprečavao da onaj ultimatum koji je
        tri  nedelje  kasnije  Monarhija  uputila  Srbiji,  nazove  uvredom  čovečanstva  i  strašnim
        zločinom, s obzirom na njegove posledice, koje je on kao čovek dovoljno posvećen u stvari
        mogao da predvidi, i koje je pozdravio ubrzano dišući...

            Ukratko, osećanja gospodina Setembrinija su bila mnogostruko složena, kao i sudbina,
        koja se  velikom  brzinom  smotavala u klupko,  a koju  je on nagoveštavanjima  pokušao da
        prikaže svome učeniku, iako ga je u drugu ruku neka vrsta nacionalne učtivosti i sažaljenja
        sprečavala  da  dokraja  izrazi  svoju  misao.  U  danima  prvih  mobilizacija,  prve  objave  rata,
        njemu je ušlo u naviku da svome posetiocu pruži obe ruke i da stegne njegove, što je ovog
        naivka diralo do srca, ako mu i nije  išlo u  glavu. »Prijatelju moj«, govorio je  Italijan,
        »puščani prah i štamparsku mašinu, izmislili ste vi, to se ne da poreći! Ali ako mislite da
        ćemo mi maršovati protiv revolucije... Caro...«
            Za  vreme  onih  dana  teškog  očekivanja,  kad  su  živci  Evrope  bili  razapinjani  na  točak,
        Hans  Kastorp  nije  viđao  gospodina  Setembrinija.  Neposredno  iz  nizije,  dopirali  su  do
        njegove  balkonske  lođe  svirepi  glasovi,  potresali  kuću,  ispunjavajući  svojim  teškim
        sumpornim  mirisom  trpezariju,  pa  čak i  sobe  teških  bolesnika  i  samrtnika.  To  su bili oni
        sekundi kad se spavač, izdužen u travi, ne shvatajući šta se sprema, polako pridizao pre nego
        što će da sedne, i trljao oči... Ali mi ćemo ovu sliku dovršiti, da bismo bili pravični prema
        njegovom duševnom stanju. On privuče noge, ustade i pogleda oko sebe. Vide da nije više
        začaran, da je izbavljen i oslobođen, — ne sopstvenom snagom, što je sa stidom morao da
        prizna, nego da je izbačen elementarnim spoljašnjim silama, za koje je njegovo oslobođenje
        bila  sasvim  sporedna  slučajnost.  Međutim,  iako  je  njegova  mala  sudbina  iščezavala  pred
        opštim udesom, zar se ipak u tome nije izražavalo nešto što se njega lično ticalo, dakle neka
        božanska dobrota i pravičnost? Ako je život još jednom preuzeo brigu o svom siromašnom
        detetu  —  ne  na  neki  nežni  način,  nego  baš  na  ovakav,  ozbiljan  i  strog  način,  u  smislu
        iskušenja koje za njega, grešnika, znači: ne možda život, ali tri počasna plotuna — onda nek
        bude tako! I on pade na kolena, podigavši lice i ruke prema nebu koje je bilo sumporovito
        mračno, ali koje nije više bilo pećinski svod nad bregom greha.
            U tom položaju ga je zatekao gospodin Setembrini. Mi govorimo, razume se, alegorično,
        jer u stvarnosti, kao što znamo, kruta priroda našeg junaka isključivala je ovakvu teatralnost.
   495   496   497   498   499   500   501   502   503