Page 363 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Postoji stanje više od kontemplacije u kojemu ne postoji

ništa i u kojemu onaj koji meditira kaže: «Postoji
apsolutno ništa» i zaustavlja se. Poslije toga on doseže
novo područje kad kaže: «Ne postoje čak ni ideje, niti

odsutnost ideja» i ponovno se zaustavlja. Poslije toga

slijedi područje u kojemu se, «pošto je postigao
uništenje ideja i zamjedbi, konačno zaustavlja». To još

nije Nirvana, već najveće približavanje nirvani kakvo je
moguće u ovome životu.«* (James, Raznolikosti

religioznog iskustva, New York 1902.)

U islamu također ima vrlo mnogo misticizma.
Najkarakterističniji izraz muslimanskog misticizma

je perzijski sufizam. »Sufizam« je istovremeno
religijska sekta i filozofijska škola vrlo visokog

idealističkog obilježja koja se istovremeno borila

protiv materijalizma, protiv ograničenog fanatizma i
doslovnog shvaćanja Kur'ana. Sufi su Kur'an

tumačili mistički. Sufizam je filozofijsko
slobodoumlje islama spojeno sa posebnom

simboličnom i jasno čulnom poezijom koja uvijek

ima skriveno mističko značenje. Procvat sufizma bio
je u prvom stoljeću drugog tisućljeća po Kristu.

Sufizam je dugo bio nerazumljiv europskom načinu

mišljenja. S gledišta kršćanske teologije i kršćanskog
morala nedopustiv je spoj čulnosti i religiozne ekstaze.

No, na Istoku to dvoje uspjelo je postojati zajedno u
savršenom skladu. U kršćanskom svijetu »puteno« se

uvijek smatralo neprijateljskim »duhovnome«. U
islamskom svijetu puteno i čulno prihvaćeno je kao

simbol duhovnog. Izražavanje religijskih i filozofijskih
istina »jezikom ljubavi« bio je vrlo raširen običaj na

Istoku. To su »istočni cvjetovi rječitosti«. Sve alegorije,