Page 250 - Meša Selimović - Tvrđava

To isto sam mislio grleci Tijanu, njenom blizinom lijececi se od strepnje, njenim
mirisom oslobadjajuci se od tudjine.

Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. Mislio sam o dobrim ljudima, mislio
sam o dobrom rodnom nebu. Mozda zato sto je jedan nesrecan covjek krio da
ga toliko voli.

Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. I groznica sto je pocela da
me trese jos na putu.

Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. Teska vatrustina me odvojila
od Tijane, od prijatelja, od svega svijeta, od mene poznatog.

Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom, mislio sam da lezim u
pekarskoj furuni, nisam mislio nista, gorio sam kao glavnja, tijelo se raspinjalo
od navale bolesnih slika i glasova, jurili su pobjesnjeli konji, propinjuci se nada
mnom, iz tame su izlazili iskrivljeni, sitni likovi mojih drugova sa Hocina, bez
ruku, bez nogu, bez glava, i rasli pred mojim ocima, pretvarajuci se u ogromna
cudovista, iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi,
ponekad i ljudski, zbog straha sto vlada svijetom, sve je crveno, sve je
uzareno, sve je dubok bezdan, sve je sirina bez granica i medja, a onda se sve
vracalo u obicne ljudske mjere, izokrenute ali prepoznatljive, kao u snu,
osjecao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu, i znao da je Tijanma, cuo
sam njen sapat, i smijeh, Osmanov, vidio sam njihove glave kako se
priblizavaju jedna drugoj, ne! - vikao sam, ubicu! - vikao sam, a kad je teska
groznica prosla, ostao je mucan zamor u tijelu bez snage.

- Je li dolazio Osman? - pitao sam Tijanu.
- Jest. Svaki dan.
- Cuo sam kako se smije.
- Nisam ni znala kako je dobar covjek.

Dolazio je, nije to bolesna utvara moje groznice. Jesam li i sve ostalo
zapamtio?

Nemoguce, moj uzareni mozak je sve izmislio, u strahu. Nemoguce! Ali se
nisam usudio da pitam.

I Mahmut je dolazio, njega nisam zapamtio, nisam ga se bojao. Treci dan, kad
sam dosao sebi, suzio je od srece.

- Hvala bogu, hvala bogu - saputao je, srecan.
- Je li dolazio Osman? - pitao sam i njega.
- Dolazio je. I Osman, i Mula Ibrahim, i moja zena, svi su dolazili.

Gledao me prijekorno sto sam odlazio, i odusevljeno, sto sam prezdravio. I sta
cu u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi, kuce ko kuce. A covjeku su od svega
najvazniji prijatelji. Bilo mu je pusto i tesko bez mene, izlazio je na drum, u
polje, iako je znao da jos necemo doci, tako mu je bilo lakse, cinilo mu se da