Page 245 - Meša Selimović - Tvrđava

- Ne boj se - rekao je tiho, ali tvrdo, kao da prijeti. - Necu umrijeti. Nisam
ucinio sve sto treba. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. Neposteno je
ostati duzan.
- Zasto mislis na osvetu? Zar je sreca u osveti?
- Nije sreca ni u zivljenju, pa evo, zivim.
- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta. I odakle ti bas sad ta misao?

Viknuo je, ljutito:

- A o cemu bi trebalo da mislim?

Ali je naglo zastao, zaprepastenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca, i poceo da
vuce prema isturenoj bradi, oglasivsi se krikom bola. Kao da mu je tezak grc
stegao utrobu. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peskir kojim sam mu brisao
oznojeno celo.

- Ne treba - rekao je tiho. - Gdje je Osman?
- Ne znam, nekud je otisao. Mogu li ti ja pomoci?
- Gdje je Osman?
- Ne znam gdje je Osman. Sta hoces? Reci meni.
- Nisi ti za to.
- Za sto?
- Mozda sam ovo ocekivao, ali drugom prilikom, na drugom mjestu. Ne ovdje,
ne ovako.
- O cemu to govoris, Sehaga?

Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda, zbog nerazumljivog
razgovora, zbog muzike i veselih glasova s ulice, zbog tuzne sobe, zbog tajne
koja me plasi.

Bolovi su nalazili sve cesce, kriveci mu lice u bolan grc, a tijelo kao da je
postojalo sve slabije.

Mucio se, izgledalo je da ce povratiti, duboko je udisao vazduh sirom otvorenih
usta, borio se da odrzi dah, ali nije skidao pogled s mene. Uskoro ce mu bolest
potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali.

- Znas li sta je sa mnom? - upitao je sapatom, kad je grc popustio. - Otrovan
sam, izgleda.
- Kako otrovan, ako boga znas? Sta to govoris!
- Utroba mi gori. I grlo. I mozak.
- Ko? - kriknuo sam. - Ko te mogao otrovati?
- Ko nije! Mozda ti. Ili Osman. Ali, ne. Ti si slab da to ucinis. Osman nije bio s
nama, a pocelo je da me sazize na putu. Mozda su momci.
- Zasto mi nisi rekao? Sve si krio u zivotu. Zasto i ovo?
- Mozda je neko nepoznat, placen, na putu, na konacima, u krcmama. Ali pravi
krivac je u Sarajevu.
- Prokleti bili!
- Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim.