Page 237 - Meša Selimović - Tvrđava

glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je
bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario.

Mislio sam da se to javlja njegovo sjecanje, od kojeg nikako ne moze da
pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan
drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan
kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni
toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u
njegovu srcu.

A mozda su ta njegova trenutna gasenja samo tjelesna nelagodnost zbog loseg
mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Pitao sam ga zabrinut:

- Je li more uvijek ovakvo zimi?
- Obicno.
- Zasto onda putujes svake godme?
- Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Sta se njega tice karneval?

- A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas.
- Kod nas je uvijek tmurno.
- Ne volis Bosnu?
- Ne volim.
- Zasto se onda ne preselis u Venedik?
- Mozda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocasce u tudji grad samo navika, ponavljanje
onog sto je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke
ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi
je njegovo odusevljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato sto je
pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos.

Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje,
spreman na razumijevanje. Otvoren svemu sto je ljudsko, on je grad zrelih
ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga sto cine, koji ljudsku slabost prihvataju
kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodoslu mogucnost. Imaju malo
zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve vise lopova sto je vise
zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave
prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i
svi daju porez prema svojim mogucnostima, a najvise trose na skole i na
ljepotu grada. Ima bogatasa, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema
nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilista. Gradjani biraju upravu, ali je i
smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni.
Nisu stvorili raj, ali su zivot uredili kako se najbolje moze.

Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen.