Page 235 - Meša Selimović - Tvrđava

Ali sto sam se vise udaljavao od Sarajeva, i od Bosne, obuzimala me sve veca
malodusnost i gotovo strah. Narocito pred vece, i nocu. Nije postojao vidljiv
razlog, nisam se plasio niceg odredjenog, a nesigurnost je neprestano rasla.
Kao da se sve u meni ispremetalo, kao da sam obolio od neke nepoznate
bolesti koja se ne javlja bolom vec strepnjom. Osjecao sam prazninu u dusi, i
tugu, sve je tudje, kraj tuzan, ljudi hladni, nebo daleko, svijet nesiguran,
misao usplahirena.

Ono sto vidim, nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo.

Sve sam nespokojniji.

Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti tesko
dozivljavao i najobicnije stvari. Prilazili smo obali, bosanski snijeg je ostao dva
dana iza nas, surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila, sivi kamenjar je
izazivao na povracanje, i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu, kamenom
plocom pokrivenu, jedno dvoriste ogradjeno suhozidinom, i crnu priliku stare
zene isturene prema oblacnom nebu; vikala je nesto nekome, koga nisam
vidio, sama u beznadnom prostranstvu krsa. U drugoj prilici pomislio bih da
dovikuje komsiju, ili nekog od ukucana, zbog stoke, zbog cega bilo. Ali tada, to
je bila slika ocaja. Gledao sam pogruzen, nemocam da se oduprem navali
zebnje i uzasa: posljednji covjek, sam na svijetu, sve ostalo se pretvorilo u
kanien, vice u nebo svoju zalost.

Sta cu ovdje? pitao sam se panicno. Sta ce iko igdje?

Poslije je moja tuga bila obicnija. Kad su se s obale vratili nasi naoruzani
pratioci, zavidio sam im, misleci da su najsrecniji ljudi na svijetu, jer se vracaju
u Sarajevo, od kojeg sam se ja sve vise udaljavao. I sve sam nesigurniji, kao
da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. Vise nisam nigdje.

S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu, boli me daljina izmedju nas, boli me
prazno vrijeme bez nje. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam nasao, srecna
zvijezda me dovela do nje. Bio sam ugasen, dala mi je zivot, milosrdnije nego
djetetu koje je nosila. Bio sam poljuljan ratom i zivotom, dala mi je sigurnost,
ali ogranicenu, samo kad sam uz nju. Ona je zemlja koja me hrani sokovima,
ona je vazduh koji udisem, ona je suncana strana moga zivota.

Zasto sam se odvojio od nje?

Mislio sam na sasavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me, mozda zato
sto on ne ide u Venedik, a mozda i zato sto se necemo dugo vidjeti; i na
mrtvog serdara Avdagu, koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno; i
na dobrog uplasenog Mula Ibrahima, koji se radovao ovom putu, ne znajuci
kako ce mi biti tezak; mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala
najljepse mjesto na svijetu, mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim
tarabama, mislio sam na sve sto je moje, svakakvo a drago.