Page 233 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 233
Zelio sam da se oslobodim straha i opasnosti, ali nisam zelio njegovu smrt.
Plaseci se docnijeg kajanja, nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam
ipak, u dnu svijesti, ocekivao upravo ovakav izlaz? Jer, kakav bi drukciji mogao
da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti, potplatiti, uplasiti? Nije, sigurno.
Avdaga bi sve odbacio s prezirom. Sta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu
Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost, kao sto se rugao, smisljajuci ubistvo?
Ne, to nije Osmanovo. Nasao je rjesenje u onome sto je ucinio, drugog nije
bilo. Ni za Osmana ni za Avdagu. Da je Avdaga bio pametniji, uplasio bi se; da
je bio neposteniji, primio bi novac; da je bio lakomisleniji, digao bi ruke. Ali je
bio ono sto je bio, i mogla ga je omesti samo smrt. A smrt je mogao smisliti
samo Osman.
I sve sam to znao, poznavao sam ih obojicu. Sta sam onda htio, sta sam
mislio?
Prevrcem po sebi, posrcem, rovim, trazim tu skrivenu namjeru, i ne nalazim
je, siguran da je nije bilo. Drugog rjesenja nije moglo biti, sad to vidim, ali
nisam pomislio na njega ni jednog trenutka, Morao sam pomisliti, a nisam.
Zar moze covjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar moze prekinuti
misao, kao konac, i zabraniti sebi razmisljanje o posljedicama, ne zeleci da zna
za njih? Eto, izgleda da moze. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas
spasao od mucenja zbog odgovornosti. Sve sam predao u tudje ruke,
Osmanove, da on sam rijesi, bez mene, bez moga ucesca!
Ako je tako, a drugog objasnjenja nema, onda je covjek prilicno prljav stvor,
cak i kad nije svjestan svojih postupaka. Jer, nece da ih bude svjestan!
Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo sam kiseo i tezak, ali se ne
osjecam odgovoran. Ne mogu biti odgovoran za ono sto nije moja svjesna
odluka i misao. Cak sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene, (koji vec
put tako!), jer je Osman znao sve o Avdagi. Bilo bi nevjerovatno da je cekao
na moje upozorenje, i tek onda se odlucio.
Tako je moja pristrasna misao, moj uporni branilac, trazila nova olaksanja za
moju savjest. A savjest je prihvatala odbranu, doduse sa sjenkom lake sumnje
i sa nesto nelagodnosti, postenja radi, ali na dobrom putu da se sasvim smiri.
Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti, rekla je ozlojedjeno:
- Kako su ljudi glupi! Cine zlo, da im se zlo vrati.
- Nekad je govorila: - Kako su ljudi nesrecni.
Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. Ne moze i ne zeli misliti drukcije
kad stvara svoju porodicnu zajednicu.
I tako, jedna smrt, a toliko misljenja o njoj. I nikome nije vazna ta smrt, vec
ono sto misli.