Page 231 - Meša Selimović - Tvrđava

Treci dan poslije onog mucnog razgovora, serdar Avdaga je iza jacije ubijen
kod Darive. Pricalo se da ga je sacekao razbojnik Becir Toska, kad se Avdaga
vracao od dizdara kroz mracnu klisuru, i ubio iz puske.

Doznao sam ujutro, od pekarskih radnika i, zaboravivsi i hljeb da kupim,
pozurio do Mahmuta.

Docekao me uzbudjeno veseo, gotovo slomljen od srece.

- Istina je, istina! - ushiceno je odgovorio na moje pitanje. - Jutros idem
ovamo, i mislim, hoce li serdar i danas doci, kad Abaz, stolar, preda me: - Jesi
li cuo, veli, da je serdar Avdaga ubijen? Mene nesto presjece, hocu da upitam,
da kazem sta bilo, da se zacudim, a ne mogu, samo krkljam. A Abaz prica:
ubijen je kod Darive, iz puske, ubio ga je, kazu, Becir Toska, i onda se mirno
vratio u planinu. Dizdar je cuo konjski kas bas u to doba. Tako Abaz, a ja
slusam, dolazim sebi, hocu da se nasmijem, hocu da ga zagrlim, nisam se
toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. Pa pozurim u magazu, zatvorim se i
pocnem hodati izmedju vreca zita i bala vune. Smijem se, govorim: - Nema ga
vise! Samo to: - Nema ga vise! Kao da sam pobenavio od srece. Pa se sjetim,
kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: - O, boze milostivi, hvala ti sto
dokusuri onog necovjeka! Odavno mi nisi pao na um, oprosti za to ali ti nisi na
kraj srca, kao neki neljudi, vidio si koliko me krvnik muci, i priskocio si mi u
pomoc bas kad je trebalo. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo,
ne bi mi vise nicija pomoc bila potrebna, pa ni tvoja. Dzaba je, ima pravde na
svijetu, moj Ahmete!
- Cujem u pekari, i ne mogu sebi da dodjem.
- Bas sam mislio da dodjem tebi, na mustuluk, a ti na vrata. E pa, neka je
srecno!
- A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to bas kad naidje serdar Avdaga!
- Ne tice me se, niti je vazno. Vazno je, najvaznije od svega na svijetu, da vise
necu gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. Sad neka ulazi ko
hoce! Ulazite, ljudi! Danas sam se ponovo rodio!

Dok sam smuseno mislio kako je cudan ovaj svijet u kojem jedan covjek likuje
zbog smrti drugoga, oslobodjen njome, u radnju je usao Osman Vuk. Izgledao
je ozbiljan.

- Jeste li culi za serdara Avdagu? - upitao nas je obojicu.
- Jesmo, hvala bogu! - odgovorio je Mahmut radosno.
- Nije lijepo da se radujes tudjoj simrti - prekorio ga je Osman. - Ma kakav da
je bio za zivota, sad je mrtav, i treba samo reci: rahmet mu dusi!
- Radujem se sto mogu reci: rahmet mu dusi! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi?
A ja velim: bozija milost. Dotuzio je i bogu i ljudima.
- Kazu da ga je ubio Becir Toska. Kako da Becir naidje bas u to vrijeme?

Osman me pogledao kratko, oci su mu sive i hladne. Rekao je kao da izgovara
prijetnju a ne rijeci pokornosti: