Page 201 - Meša Selimović - Tvrđava

Avdaga ne moze razumjeti ljudsku nedosljednost ni neocekivanu odluku, on
vidi samo uzrok i posljedicu, uslugu i nagradu. On misli: neko je nagovorio
dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu; poslije toga je Osman Vuk dao ovo
mjesto nesposobnom Mahmutu. Zasto? Zato sto je Mahmut nagovorio dizdara.
Po Avdaginoj logici, to je toliko jasno, da je siguran dokaz cak i Mahmutovo
zbunjeno odricanje.

A tuzan je zato sto mu ne moze dokazati krivicu. Potreban je dokaz, suvise je
posten da bi covjeka kaznio bez dokaza, potreban je svjedok, potrebno je
priznanje, a gdje su? Nema ih, jos nema, al vise nece pustiti Mahmuta, do
njegova ili svoga pada. Slijedice ga kao sto gladni kurjak slijedi starog jelena,
posrtace obojica bjezeci i goneci, disace isprekidano od straha i od
sladostrasca, mozda ce zrtva klonuti, mozda ce pristati da strada, samo da se
oslobodi umora.

A ni zbog cega, zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. A ja slusam,
cutim, ne smijem da kazem: ostavi covjeka na miru, ne zna cak ni sta ga
pitas, i zato ce postati jos sumnjiviji.

I kad bih rekao, bilo bi uzaludno. Avdaga je bolesnik svoga poziva, to mu je
jedina strast, on zivi zato da goni i hvata ljude, kao sto drugi zivi da ih tjesi i
lijeci. Samo sto Avdaga u svom poslu cesce dozivljava radost uspjeha.

Ali, zasto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o
Osmanu, a on o njemu i ne misli? A mozda i misli: ako je Mahmutu dao ovo
mjesto, nesto je platio. On sumnja na cio svijet, sa sumnjom zivi, sumnju
sanja, i ne uvijek bez razloga. Zla djela se desavaju svaki dan. Ako krivac nije
uhvacen, svi ljudi su moguci krivci. On dobro zna da ni za jednog zivog covjeka
niko nece svjedociti da nece uciniti zlo. Avdaga traga, Avdaga sumnja, to je
njegova kob, duznost i zadovoljstvo, i nije mu lako, jer je najcesce mrak oko
zlocina, i pravi krivac prolazi pored njega, gleda mu u oci, mirno obavlja svoj
posao, smije se, mozda cak sjedi s njim, on samo sluti, mirise, osjeca, mozda
se priblizava i ponovo udaljava, siguran pa nesiguraTi, sirecan kad nadje tnag,
ooajan kad ga izgubi, i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje.
Jer zna, ako odustane, ako se umori, ako ne uhvati i kazni krivca, zlocin ce
zavladati svijetom, tama ce pasti na zemlju, doci ce sudnji dan.

Kod Mahmuta je nasao na tanusnu nit, ali se ipak cvrsto uhvatio za nju.
Najzalosnije je sto je Mahmutova sreca razlog Avdagine sumnje. I Osmanova
plemenitost, za koju se i sam kaje. Neki ljudi su zaista baksuzi. Toliki su uspjeli
u zivotu, bez pameti, bez sposobnosti, i bez postenja, i niko se ne cudi. A
zalosini Mahmut, samo sto je usao u svoju mracnu magazu, punu miseva i
brabonjaka, misleci da se oslobodio straha od gladne starosti, odmah je postao
sumnjiv. Uvijek je bio jad i nesreca, kako sad da se smiri! Nije ga Osman
doveo zbog lijepih ociju.

I zaista, zasto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je sto ovo pitam, ali
zaista, zasto? Obradovao me kad je to ucinio, ali zasto?