Page 199 - Meša Selimović - Tvrđava

- Zna da sam posten i vrijedan. Zato mi je dao ovo mjesto.
- A zasto nije njega uzeo? - pokazao je na mene. - Ne voli da radi, kao ni ti, ali
je posteniji od tebe.
- Nije red da mi to pominjes, Avdaga. Svakome se svasta desavalo u mladosti,
a i platio sam, i previse. Sto me ne sudis po onome kakav sam bio i kakav sam
sad?
- Za ovo poslije ne znam. Ne zna ni Osman. Za ono prije znam. Zna i Osman.
Zasto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac.
- Znas sta, Avdaga - rekao je Mahmut, kao svaki covjek od ugleda kome su
udarali na ponos. - Kako bi bilo da pitas Osmanagu a ne mene. On ce najbolje
znati.
- Mozda cu pitati i njega. Sad pitam tebe. Zasto ti je dao ovo mjesto?
- Pravo da ti kazem, tvoje pitanje je uvredljivo.
- Ne znam je li uvredljivo, ali je potrebno.

Pa su zacutali.

Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu, strah i uvrijedjenost ga uvijek
na nju podsjete.

Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta, sigurno zaleci sto mu
glava nije od stakla, ili sto je ne moze razbiti, da bi u Mahmutovu mozgu nasao
odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo.

Ni jedan ni drugi nisu, izgleda, znali nista. Mahmut je uvjeren da ga je
posluzila sreca, jedan covjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost,
i zato mu dao mjesto. Svaka druga pretpostavka, ma kakva da je, a ne moze
ni da se nasluti, za njega je uvreda. Avdaga je, opet, mislio, da je samo lud
covjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. Osman nije lud; onda
mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. Koji razlog? Je li ga
necim zaduzio, je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek
sumnjiva, Avdaga to dobro zna, u tom slucaju ucinjeno je nesto ruzno, i
vrijedilo bi znati sta je to.

Da li on uvijek trazi ovako naslijepo?

Dugo je cutao; i to je nacin da uznemiri covjeka.

Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu, ucutkan
Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji, nemiran zbog Avdaginog teskog
pogleda, uplasen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. Mozda je
pomislio: zar prepreke vec na prvom koraku, zar ce pokusati da stanu na put
mojoj sreci? Tako ojadjen, poceo mi je licitti na starog Mahmuta.

Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno.

Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga sto ne kaze i ne otkriva,
ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogucim krivicama, i da klone. A
mozda je to i stedljiva paljba, zbog malog broja metaka. Ako postoji samo