Page 197 - Meša Selimović - Tvrđava

Srce me zaboljelo od zalosti. Ovo vise nije moj Mahmut. Onaj moj bio je
lazljivac-pjesnik, ovaj je sitni racundzija. Moj Mahmut je lovio oblake, ovaj lovi
miseve. Moj Mahmut je bio sasav i drag, ovaj je dosadan i mrzak.

Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio
sanjar o nemogucem, vec varalica koji je samo cekao priliku da postane ono
sto jest.

Mozda nije pravo sto ovako mislim, jer je, nesrecnik, dobio ono o cemu je
sanjao, malo manje, malo prizemnije, ali se smirio. Zasto sam ga zamisljao
kao mastala koji i ne zeli nista da ostvari? Ovako je prirodnije. Ali je u zivotu
jedan zanimljiv covjek manje, a to je nenadoknadiv gubitak. Nije steta ako
nestane jedan od jednakih, to list ljudski opada. Ali ako umre onaj ko se
izdvojio svjezinom, ostaje zastrasujuca praznina. Sto je vise sivih ljudi u sivom
zivotu, sve je sivlje, sve tuznije zivjeti.

Umro je pjesnik, svejedno kakav, rodio se jos jedan trgovac.

Mozda nije ni postojao, mozda sam ga izmislio, mozda sam ga izdvojio bez
njegove zasluge i krivice. A opet sam ja izgubio najvise. Njegova vjecna ceznja
o sreci, mozda i zamisljena, bila je san koji se nece nikad ostvariti, i zato
lijepa. Njegova rasutost, njegova rasivenost, njegova vedra bespomocnost,
njegova naivna laz, njegova nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo
smuseno brbljanje, sve je to bilo ljudsko. Ovo je suvise obicno. S ovim
covjekom necu imati sta da razgovaram. I odvojicemo se, na njegovu radost.
Ja, ovakav, njemu ovakvom, nisam vise potreban. Ni on meni.

I dok sam s nesto ogorcenja i mnogo tuge, sahranjivao jednog covjeka, koga
vise nema, a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo, razmisljao sam kako da
odem, da ne uvrijedim onog bivseg, jer me se ovaj ne tice.

Tada je u magazu usao serdar Avdaga. Nije me ni obradovao ni razalostio,
pomislio sam da cu lakse otici, bez ikakva objasnjenja.

Ali nisam otisao, izgledalo bi da bjezim.

Mahmut je ustao, stavio ruku na prsa i poklonio se, vise i usluznije nego kad je
bio stari Mahmut, ali s mnogo vise dostojanstva. Nekad ga je sacekivao jadan i
uplasen, nemajuci mogucnosti da misli o svome drzanju, sad je miran, siguran,
zasticen, i zna sta je red.

Nesto mu je i rekao, nisam zapamtio rijeci, ali znam da je lijepo i skladno,
drago mu je, pocascen je, tako nekako. I bas zato sam odlucio da ja ne
ustanem, uvrijedjen Mahmutovim ponasanjem, njegovom zalosnom
promjenom koja se, eto, vidi u svemu, ogorcen njegovom spoljasnjom
poniznoscu i stvarnom sigurnoscu, najneprihvatljivijom mi od svega sto je
Mahmut mogao izmisliti. Ne izmisliti, vec postati. Nista on vise nece izmisliti. A
onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponasanje neprikladno, i nije prkos
Mahmutu vec Avdagi, a bez ikakva razloga i smisla, pa sam nesigurno ustao, i