Page 72 - Odiseja

Homer: Odiseja

Pa on u duši svojoj i u srcu mišljaše sjedeć:
»Jaoh li meni, kamo, u čiju li zemlju ja dođoh!
120 Jesu li opaki ljudi i divlji bez pràvicē svake,
Ili su gostima radi i boje l' se bògōvā srcem?
Ko da mi tanahan glas sad djevojački pozúja,
Nalik na nimfa glas, što po gorskim vrhuncima strmim
I kod izvora r'jeka i travnih stanuju luka?
125 Ili sam možda blizu kod čeljadi sa glasom ljudskim?
Nego ću pogledat sam, otići ću i sve promòtrit«

B. Odisej moli Nausikaju da mu se smiluje. 127—250.

Divni Odisej reče i iz gušte iziđe one,
Mladicu krupnom šakom iz gustoga odlomi grmlja,
Mladicu punu lišća, da junačku sakrije snagu.
130 Pođe ko planinski lav, što po kiši, po vjetru iduć
Uzdajuć se u jakost navaljuje, oči mu gore,
Pa se zal'jeće onda u goveđe stado il' ovčje
Il' med jelene gorske, a tjera ga utroba gladna,
Da i u zatvoren dom za ovcama idući dođe:
135 Tako Odisej zać med ljepòkosē djevojke šćaše,
Ako je ȉ bio gò, jer nužda ga gonjaše na to.
Solju nagrđen morskom strahòvit se pokaže njima,
Pa se po visokom br'jegu kud koja ondje razbježe;
Samo ostane kći Alkìnoja, jer joj Atena
140 Hrabrošću napuni srce i strâh joj iz koljena uzme,
I stane ona pred njèga. Odisej promisli divni,
9
Bi li ljepolikoj djevi obujmio koljena moleć,
Il' bi je stojeć daleko zamolio r'ječma ljupkim,
Da mu pokaže grad i dade haljinu koju.
145 Ovo se njemu tako promišljajuć učini bolje,
Da je zamoli stojeć daleko riječima ljupkim,
Da se ne rasrdi na nj, što obuhvata koljena njojzi.
Odmah joj besjedu ljupku i lukavu prozbori ovu:
10
»Grlim ti koljena, gospo, il' boginja ti si il' žena;
150 Jesi l' od boginja koja, što žive u širokom nebu,
Zeusa te velikog kćeri Artèmidi nalazim sličnu
I po obrazu tvom i visini, pa i po stasu;
Ako l' si od smrtnih ljudi, na zemlji kojino žive,
Triput ti blaženi onda i otac i gospođa majka,
155 Triput ti blažena braća! jer svagda njima se svima
Od veselja srce razblažuje s tebe veòma,
Kad te mladicu takvu koračati u kolo vide.
Najblaženiji ipak od sviju onaj će biti,

9
142. »obujmio koljena«, to je običan izraz za one koji mole zaštitu i pomoć; i sama Nausikaja niže u st.
310. svjetuje Odiseja da obujmi koljena kraljici, kako bi ga lijepo otpremila u domovinu. Onaj koji je molio
pomoć bacao bi se na zemlju i obuhvatio rukama koljena onoga u koga je tražio pomoć.
10
149. »gospo« — taj epitet daje Homer samo boginjama, a ovdje se može protumačiti tako što Odisej ne
zna da li je Nausikaja obična žena ili koja boginja.

72