Page 67 - Odiseja

Homer: Odiseja

Bilo je glatko i ravno, u zavjetrini je bilo;
Boga riječnog spozna i njemu se pomoli srcem:
18
445 »Čuj me, gospode, koji si gȍd, kad dolazim k tebi
Moljenom mnogo bježéći od gróžnjā Zemljòtresca boga.
I bozi besmrtni sami jadníka poštuju onog,
Koji lutajuć k njima pridolazi, kao što ja sad
Dolazim patnik u tvoju rijeku ka koljenma tvojim.
19
450 Nego se, gospode, smiluj; pribjègār — dičim se — tvoj sam.«

B. Odisej izlazi na suho i spava u šumi. 451—493.

Reče Odisej, te tijek i valove ustavi bog taj,
Pred njim umiri vodu i ù ušću svoje ga r'jeke
Spase. Onda se oba Odiseju koljena spuste,
Tàkōđer čvrste ruke, jer more mu ȍbrvā srce,
455 Sve mu je tijelo bilo otèklo, i voda mu morska
Bila navalila na nos i usta; bez daha, glasa
Legne ne znajuć za se, umórnōst ga osvoji strašna.
Al kad odahne opet i svȉjest se skupi u njèmu,
Onda boginjin veo od sèbe odveže i njeg
460 Baci odmah u r'jeku, što stižu je valovi morski,
I val veliki natrag ponèsē niz vodu veo,
Te ga rukama primi Inóna. Odisej iz vode
Iziđe, legne na sítu, žitòrodnū poljubi zemlju
Te on ozlovoljen svome progovori junačkom srcu:
465 »Jaoh što trpim, što l' ima zadèsit još napokon mene!
Ako tu uz rijeku proboravim u brizi noćcu,
Bojim se, da će me mraz upropastit ì hlādnā rosa,
Koji sam jošte slab i gotov izdahnuti veće,
A vjetar duše studen od r'jeke pred zoru rano.
470 Ako l' se na brijeg popnem i u šumu sjenastu zađem
Te u guštari zaspim, i ako ostavi tako
Umor i studen mene i sanak slatki mi dođe,
Bojim se, plijen i hrana da zvjerinju ne budem onda.«
Ovo se njemu tako promišljajuć učini bolje,
475 I pođe k šumi, koju na poglednu na mjestu nađe,
Blizu vode, a k tome na gŕma se namjeri do dva,
Što su se zajedno srasli, — od masline plodne i divlje.
Na njih duhali nisu ni žȅstoki vjetrovi vlažni,
Nit' ih je zrakama ikad žarkovito gađalo sunce,
480 Niti je skroz prokapljivao dažd, te obadva stabla
Rastahu gusto se spletav, — i pod njih zađe Odisej,
Sebi postelju odmah objèručkē široku zgrne,
Jer se pod stablima lišća veòma prosulo mnogo,
Da bi dvojicu ljudi il' trojicu pokriti moglo
485 U zimsko doba, ma kako olúja bjesnjela ljuta.

18
445. »koji si gȍd«, jer mu ne zna ime.
19
450. Pribjegar stoji pod osobitom zaštitom samoga Zeusa pa zaslužuje štovanje, obzir i pomoć; vidi u
Tumačenju riječi na kraju knjige.
67