Page 15 - Odiseja

Homer: Odiseja

Tko li nas sakupi sad? mladiću nije li kojem
Skupit nas od nužde bilo, il' starijem kojemu možda?
30 Nije li čuo glas, na povratku da nam je vojska,
Pa nam kazati hoće, jer dozna ga prvi od sviju?
Ili će narodni poso razložiti drugi i javit?
Čestit će, mislim, biti; blagòslovljen da je, i dobro
Svakako dao mu Zeus, za čime srce mu ide!«
35 Reče, i znȁmēnju tom se Odisejev sin poveseliv
Ne htjede sjediti dulje, govoriti narodu htjede,
3
Pa sred skupštine stane, i u ruke onda mu žezlo
Puni razumnih misli Pisénor pruži oglàsnīk.
Besjedom takne svojom Telemah najprije starca:
40 »Onaj sam, blizu sam, starče, ta i sam ćeš vidjeti odmah,
Koji sam skupio ljude; veòma me snalazi žalost.
Niti sam čuo glas, na povratku da nam je vojska,
Da vam ga kazati hoću, jer doznah ga prvi od sviju,
Niti ću narodni poso razložiti drugi i javit;
45 Moja me nagoni nužda govoriti, jer su se slegla
Dva zla na kuću moju: izgubih valjanog oca,
Koji vam bijaše kralj, a dobar kako i otac;
Ali drugo je zlo još ì većē, koje će brzo
Dom upropastiti moj i uništit sav mi imutak:
50 Mater mi prosci staše sal'jetat, a ona ih neće;
Sve su to mili sinci junákā, naših boljara.
Mrzi ih, dà pōđū u dom Ikàrija, njezina oca,
4
Da on odredi dare za svoju kćer pa da dade
Onome nju, kom hoće, i koji mu prijatan bude;
55 Nego nam svaki dan u dvore dolaze naše,
Kolju goveda naša i ovce i pretile koze,
Gozbe gotove sebi, ispijaju žarkasto vino
Bez brige; propada mnogo, jer čovjeka nema onakva,
Kakav je bio Odisej, da s doma ukletvu skine,
60 A mi je skinuti kadri sad nismo, pa ćemo biti
Slabi zac'jélo i odsad i nevješti junačkom poslu.
Samo da snage imadem, ej što bih se branio i sam!
Doista nesnosan razor, sramota prava je veće,
Kako mi propada dom! i sami se počnite srdit,
65 Dajte se drugih ljudi zastidite, susjeda naših,
Koji žive okò nās, i srdžbe se bògōvā bojte,
Nà djela srditi zla da ne bi obrnuli nà vās.
Tako vam olimpskog Zeusa i Temide tako vam one,
Koja ljudska vijeća i razmeće ì skūpljā opet,
70 Man'te se, prijatelji, i pustite, neka me samog
Satire žalost i tuga, već ako uvr'jedi ljuto
Nazuvčare Ahejce Odisej, vrli mi otac,

3
37. Govornik obično govori narodu stojeći u sredini skupštine, a u ruci drži žezlo (skeptar) kao znak vlas-
ti, koja pripada svima koji javno (tj. u ime naroda) nastupaju; zato žezlo ne nose samo kraljevi i vojskovo-
đe, nego i suci, govornici, glasnici i poslanici. Žezlo (skeptar) bio je običan podugačak, drven štap, malo
ljepše izdjeljan.
4 53. Vidi o tom 1. pjev. st. 277.

15