Page 36 - Gordon Livingston - Prerano stari, prekasno mudri

S r e ć a j e u v i j e k k r a j n j i r i z i k 7 1
7 0 P R E R A N O S T A R I , P R E K A S N O M U D R I
Toga sam dana odbacio sve iluzije da bih na bilo koji način mi je nada jedina pomogla da podnesem vlastitu bol i
mogao kontrolirati život očajnog čovjeka. nastavim živjeti.
Bolest je bila hladan vjetar od kojega ga nitko od nas
Puno godina nakon toga događaja, telefonom mi je pri­
općeno da je moj mili sin Andrew, dvadesetdvogodišnjak, nije mogao zaštititi i koji ga je naposljetku odnio. Prerano
samoubojstvom okončao trogodišnje mučenje s bipolar- je odlučio otići, ali znam da nas je volio kao što smo i mi
nim poremećajem. Još ni danas, trinaest godina kasnije, rije­ voljeli njega; oprostio sam mu što mi je slomio srce i vjeru­
oprostio
moje
sve
meni
da
jem
je
on
i
pogreške.
se
Kad
čima ne mogu izraziti tugu koja me prati od toga strašnog prisjećam njegova smijeha, čujem stihove stare pjesme
dana. Poremećaj je prirodnog životnog poretka kada rodi­
Toma Paxtona:
telji pokapaju djecu. U pravednome se svijetu to nikada ne
bi moglo dogoditi; u ovome se svijetu događa. Odlaziš bez ijedne riječi pozdrava.
Kad je Andrevv okončao dugotrajnu bitku s očaja­
Nećeš li barem trag ostaviti za sobom?
njem, za sobom je ostavio mnoge ljude koji su ga voljeli
Mogao sam te više voljeti,
i u čijim se uspomenama miješaju radost koju nam je da­
rivao i vječna tuga zbog njegove smrti. Dok sam pregle­ Nisam htio biti grub.
davao njegove zapise koje mi je ostavio, naišao sam na Znaš da to nikada nisam htio.
školsku zadaću koju je napisao u devetoj godini.
Bilo je oko pola tri poslijepodne; tata i ja smo trčali više od
sat vremena. Vjetar nam je puhao u lice pa sam počeo trčati
iza oca i on me je štitio od vjetra. Natjecali smo se s još 200
trkača. Staza je bila naporna, s mnoštvom strmih brežuljaka.
Na posljednjem smo kilometru ubrzali korak i pretekli nekoliko
trkača. Kada smo stigli do staze, morali smo je obići i tako smo
završili utrku na dvadeset kilometara.

Bio je izvrstan učenik, predsjednik razreda u srednjoj ško­
li, a kad su se pojavili prvi znaci bolesti, na drugoj godini
koledža, bio je izabran u studentsko vijeće. Tri je puta
bio u bolnici; raspoloženje mu se mijenjalo između ma-
nične neorganiziranosti i teške depresije. Nadam se da
su mu posljednji očajni trenuci donijeli olakšanje i da je
očekivao oslobođenje od tjeskobe koja ga je pratila. Mo­
lim se da je na kraju pronašao mir za kojim je tragao. Ta