Page 47 - Erich Fromm - Umijeće ljubavi
P. 47

utažuje  žeđ,  grudi  i  majku  kao  različite  bitno-  Za  većinu  djece  prije  dobi  od  osam  i  po  do
 sti.  Ono  nauči  da  primjećuje  i  mnoge  druge   deset  godina 10  problem  je  gotovo  isključivo  u
 stvari  kao  međusobno  različite,  kao  stvari  koje   tome  da budu  voljena —  da  budu  voljena  zbog
 zasebno  egzistiraju.  Na  toj  tački  razvoja  ono  po-  toga što jesu. Dijete u toj  dobi još  ne  voli. Ono
 činje  da  im  daje  imena.  U  isto  vrijeme  ono  us-  je  zahvalno  i  veselo  što  je  voljeno.  U  toj  točki
 pijeva  da  njima  barata;  ono  saznaje  da  vatra   djetinjeg  razvoja  pojavljuje  se  novi činilac:  no-
 peče  i  boli,  da  je  majčino  tijelo  toplo  i  ugodno,   vo  osjećanje  da  se  može  proizvesti  ljubav  po-
 da  je  drvo  tvrdo  i  teško  i  da  je  papir  lagan  i  po-  sredstvom  vlastite  aktivnosti.  Dijete  prvi  puta
 derljiv.  Ono  uči  kako  da  se  ponaša  prema  lju-  pomišlja  da  majci  (ili  ocu)  nešto dade, proizvede
 dima:  ako  jede,  majka  mu  se  smješka,  ako  pla-  nešto  —  pjesmu,  crtež  ili  bilo  što  drugo.  Prvi
 če,  ona će  ga  uzeti  u  naručje,  ako  ima  stolicu,   puta  se  u  djetinjem  životu  ideja  ljubavi  preo-
 ona  će  ga  pohvaliti.  Sva  se  ta  iskustva  kristali-  blikovala  od  »biti  voljen«  u  »voljeti-«,  u  ideju
 ziraju  i  integriraju  u  doživljaj:  voljen  sam.  Vo-  stvaranja  ljubavi.  Potrebno  je  mnogo  godina  od
 ljen  sam  jer  sam  majčino  dijete.  Voljen  sam  jer   tog  prvog  početka  do  zrele  ljubavi.  Najzad  je
 sam  bespomoćan.  Voljen  sam  jer  sam  lijep,  jer   dijete,  koje  sada  već  može  biti  mladić,  prevla-
 sam  vrijedan  divljenja.  Voljen  sam  jer  me  maj-  dalo  svoj  egocentrizam  i  druga  mu  osoba  nije
 ka treba. Da to stavimo u još općenitiju formulu:   više  samo  sredstvo  za  zadovoljenje  vlastitih  po-
 voljen  sam  zbog  toga  što  jesam,  ili  možda  još   treba.  Potrebe  druge  osobe  isto  su  tako  važne
 točnije:  voljen  sam  jer  jesam.  Ovaj  je  doživljaj   kao  i  njegove  vlastite  —  zapravo,  one  postaju  i
 majčine  ljubavi  —  pasivan.  Da  bi  me  majka  vo-  važnije.  Dati  pruža  veće  zadovoljstvo,  veću  ra-
 ljela  ne  moram  ništa  činiti  —  majčina  ljubav  je   dost,  nego  primiti;  voljeti  je  postalo čak  važnije
 bezuvjetna.  Sve  što  moram  učiniti  to  je  da  po-  nego  biti  voljen.  Pomoću  ljubavi  on  je  napustio
 stojim —  da sam  njezino  dijete.  Majčina  ljubav   zatvorsku ćeliju  osamljenosti  i  izolacije,  koja  se
 je  blaženstvo,  ona  umiruje,  nju  ne  moramo  ste-  uspostavila  posredstvom  narcizma  i  egocentri-
 ći,  ni  zaslužiti.  Ali  postoji  i  negativni  aspekt   čnosti.  On  osjeća  novo  sjedinjenje,  obuzima  ga
 bezuvjetne  kvalitete  majčine  ljubavi.  Ne  samo   osjećaj  sudjelovanja,  jedinstvenosti.  I  više  od
 što  nju  ne  moramo  zaslužiti  —  nju  također  ne   toga,  on  osjeća  moć  da  proizvede  ljubav  samom
 možemo steći,  proizvesti,  kontrolirati.  Ako  je  tu,   ljubavlju, a neće biti ovisan zbog toga što prima
 ona  je  blaženstvo,  ako  nije,  onda  kao  da  je  išče-  10  Vidi  Sullivanov  opis  takva  razvoja  u  »Interper-
 zla  sva  životna  ljepota  —  i  ne  postoji  ništa  što   sonalna  teorija  psihijatrije«  (The  Interpersonal  Theo-
 bih mogao učiniti da je stvorim.   ry  of  Psychiatry«,  W.  W.  Norton  and  Co.,  New  York
 1953).

 56                                   57
   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52