Page 46 - Erich Fromm - Umijeće ljubavi
P. 46
utažuje žeđ, grudi i majku kao različite bitno- Za većinu djece prije dobi od osam i po do
sti. Ono nauči da primjećuje i mnoge druge deset godina 10 problem je gotovo isključivo u
stvari kao međusobno različite, kao stvari koje tome da budu voljena — da budu voljena zbog
zasebno egzistiraju. Na toj tački razvoja ono po- toga što jesu. Dijete u toj dobi još ne voli. Ono
činje da im daje imena. U isto vrijeme ono us- je zahvalno i veselo što je voljeno. U toj točki
pijeva da njima barata; ono saznaje da vatra djetinjeg razvoja pojavljuje se novi činilac: no-
peče i boli, da je majčino tijelo toplo i ugodno, vo osjećanje da se može proizvesti ljubav po-
da je drvo tvrdo i teško i da je papir lagan i po- sredstvom vlastite aktivnosti. Dijete prvi puta
derljiv. Ono uči kako da se ponaša prema lju- pomišlja da majci (ili ocu) nešto dade, proizvede
dima: ako jede, majka mu se smješka, ako pla- nešto — pjesmu, crtež ili bilo što drugo. Prvi
če, ona će ga uzeti u naručje, ako ima stolicu, puta se u djetinjem životu ideja ljubavi preo-
ona će ga pohvaliti. Sva se ta iskustva kristali- blikovala od »biti voljen« u »voljeti-«, u ideju
ziraju i integriraju u doživljaj: voljen sam. Vo- stvaranja ljubavi. Potrebno je mnogo godina od
ljen sam jer sam majčino dijete. Voljen sam jer tog prvog početka do zrele ljubavi. Najzad je
sam bespomoćan. Voljen sam jer sam lijep, jer dijete, koje sada već može biti mladić, prevla-
sam vrijedan divljenja. Voljen sam jer me maj- dalo svoj egocentrizam i druga mu osoba nije
ka treba. Da to stavimo u još općenitiju formulu: više samo sredstvo za zadovoljenje vlastitih po-
voljen sam zbog toga što jesam, ili možda još treba. Potrebe druge osobe isto su tako važne
točnije: voljen sam jer jesam. Ovaj je doživljaj kao i njegove vlastite — zapravo, one postaju i
majčine ljubavi — pasivan. Da bi me majka vo- važnije. Dati pruža veće zadovoljstvo, veću ra-
ljela ne moram ništa činiti — majčina ljubav je dost, nego primiti; voljeti je postalo čak važnije
bezuvjetna. Sve što moram učiniti to je da po- nego biti voljen. Pomoću ljubavi on je napustio
stojim — da sam njezino dijete. Majčina ljubav zatvorsku ćeliju osamljenosti i izolacije, koja se
je blaženstvo, ona umiruje, nju ne moramo ste- uspostavila posredstvom narcizma i egocentri-
ći, ni zaslužiti. Ali postoji i negativni aspekt čnosti. On osjeća novo sjedinjenje, obuzima ga
bezuvjetne kvalitete majčine ljubavi. Ne samo osjećaj sudjelovanja, jedinstvenosti. I više od
što nju ne moramo zaslužiti — nju također ne toga, on osjeća moć da proizvede ljubav samom
možemo steći, proizvesti, kontrolirati. Ako je tu, ljubavlju, a neće biti ovisan zbog toga što prima
ona je blaženstvo, ako nije, onda kao da je išče- 10 Vidi Sullivanov opis takva razvoja u »Interper-
zla sva životna ljepota — i ne postoji ništa što sonalna teorija psihijatrije« (The Interpersonal Theo-
bih mogao učiniti da je stvorim. ry of Psychiatry«, W. W. Norton and Co., New York
1953).
56 57
