Page 12 - Erich Fromm - Umijeće ljubavi

samo razvijajući razum, pronalazeći novi sklad, mu se. I tako je odvojenost izvor intenzivne
i to ljudski, umjesto predljudskog sklada koji tjeskobe. Ona, i više od toga, izaziva stid i os-
je nepovratno izgubljen. jećaj krivnje. Taj doživljaj krivnje i stida u od-
Kad se čovjek rodi, ljudska vrsta kao i poje- vojenosti izražava biblijska priča o Adamu i
dinac, izbačen je iz situacije koja je bila odre- Evi. Kad su Adam i Eva jeli s »drveta spo-
đena, tako određena kao što su instinkti odre- znanja dobra i zla«, kad nisu poslušali (nema
đeni, a bačen u situaciju neodređenu, nesigurnu dobra i zla dok nema slobode da se ne posluša),
i otvorenu. Postoji sigurnost samo o prošlosti — kad su postali ljudi odvojivši se od prvotnog ži-
i o budućnosti ukoliko je u pitanju smrt. votinjskog sklada s prirodom, to jest kad su
postali ljudska bića — oni su vidjeli »da su goli
Čovjek je nadaren razumom: on je život svje- — i bi ih stid«. Možemo li pretpostaviti da
stan samoga sebe. On ima svijest o sebi, o tako star i elementaran mit, kao što je ovaj, ima
svome bližnjemu, o svojoj prošlosti i o moguć- licemjernu poruku moralnog nazora devet-
nostima svoje budućnosti. Ta svijest o sebi kao naestog stoljeća i da je važna poanta priče koja
odvojenu biću, svijest o kratkom vijeku vlastita nam želi saopćiti njihovu zbunjenost kad su
života, o činjenici da je bez vlastite volje rođen otkrili svoje spolne organe? Teško da je tako i
i da će protiv vlastite volje umrijeti, da će um- mi, razumijevajući priču u viktorijanskom
rijeti prije onih koje voli, ili oni prije njega, duhu, previđamo glavnu poantu, čiji je smisao,
svijest o osamljenosti i odvojenosti, o bespomoć- čini se, ovaj: kad su čovjek i žena postali svjesni
nosti prema silama prirode i društva — sve to sebe i jedno drugoga, oni bivaju svjesni svoje
čini njegovu odvojenu, otuđenu egzistenciju odvojenosti i svoje različitosti, jer pripadaju ra-
nepodnosivim zatvorom. On bi poludio kad se zličitim spolovima. Ali, dok uočavaju svoju
ne bi mogao osloboditi tog zatvora, izići iz njega odvojenost, oni ostaju stranci, jer još nisu na
i združiti se na ovaj ili onaj način s ljudima, s učili da vole jedno drugo (o čemu jasno govori
vanjskim svijetom. činjenica da Adam brani sebe okrivljujući Evu,
Doživljaj odvojenosti izaziva tjeskobu: on je umjesto da je brani). Svijest o ljudskoj odvo-
zapravo izvor svekolike tjeskobe. Biti odvojen jenosti, bez sjedinjenja posredstvom ljubavi
znači biti odrezan, nimalo sposoban da se ko-
riste vlastite snage. Zato biti odvojen znači biti — izvor je stida. Ona je u isto vrijeme izvor
bespomoćan, nesposoban da se svijet — pred- krivnje i tjeskobe.
mete i ljude — primi aktivno. To znači da me Najdublja je, dakle, čovjekova potreba da
svijet može napasti a da nisam kadar opirati prevlada svoju odvojenost, da napusti zatvor

20 21