Page 162 - Edward Griffin - Svijet bez raka
P. 162

Krajnji  monopol                       1 5 5

     da su  u vlasništvu političara  i birokrata  -  i  ljudi koji  imaju  financijsku moć  nad
     njima.
       U  komunističkim  i  socijalističkim  zemljama  gotovo  sva  imovina  trebala
     bi  biti  u  vlasništvu  «naroda»  -  što  znači  u  vlasništvu  onih  tri  posto  koji  su
     članovi  vladajuće  elite.  U  konačnici,  svi  su  kapitalisti.  Svu  poželjnu  imovinu
     netko  posjeduje.  A  neka  od  najvećih  svjetskih  bogatstava  nalaze  se  u  sasvim
     privatnom  vlasništvu komunista  i  socijalista koji  glasno  osuđuju  «zlu»  doktrinu
     kapitalizma.
       Tako  samo  posjedovanje  vlasništva  ne  čini  nekoga  kapitalistom.  Bolja  i
     ispravnija  upotreba  te  riječi  trebala  bi  uključivati  dodatnu  ideju  slobodnog
     poduzetništva,  otvoreno  tržište  bez  vladinih  intervencija  ili  s  minimalnim
     intervencijama. Riječ kapitalist ovdje  se koristi s tom konotacijom.
       Vratimo  se  temi.  Monopolisti  nikada  ne  mogu  biti  kapitalisti  slobodnog
     poduzetništva.  Oni  se,  bez  iznimke,  zalažu  ili  za  socijalizam  ili  za  neki  drugi
     oblik  kolektivizma  zato  što  predstavljaju  krajnji  monopol.  Te  monopole  koje
     sponzorira  vlada  građani  toleriraju,  jer  pretpostavljaju  da  su,  kao  nekom
     čarolijom  demokratskog procesa  i  moći  njihovog  glasa,  oni  ta,  na  neki  način,
     zaštićena  strana.  To  bi  moglo  biti  istina  kad  bi  se  oni  potrudili  informirati  o
     takvim  pitanjima,  kad  bi  imali  nezavisne  i  poštene  kandidate  među  kojima  bi
     mogli birati,  kad političkim  strankama ne bi upravljali superbogati i  kad bi ljudi
     mogli osvojiti izbore bez ogromnih iznosa novca za kampanju. Drugim riječima,
     ti monopoli teoretski bi mogli raditi u korist običnog čovjeka na nekom drugom
     planetu,  s  nekim  drugim  oblikom  života  koji  reagira  na  druge  motive  i  pod
     nekim drugim političkim sustavom. Što se tiče nas Zemljana, nema šanse.
       Stvarnost je, dakle, takva da vladapostaje oruđe upravo onih silakoje; navodno,
     regulira.  Kad  se  pažljivije  pogleda,  postaje jasno  da  su  pravila  uglavnom  uvijek
     ona koja  su  karteli  otprije  prihvatili,  osim  što  sada  imaju  policijsku  silu  države
     koja  nadzire  njihovu  provedbu.  I  to  tim  financijskim  i  političkim  interesnim
     krugovima  omogućuje  da  budu  zaštićeni  od  prijetnje  konkurencije.  Vjerojatno
     jedini slučaj kada se ti propisi koriste na stvarnu štetu bilo koje multinacionalne
     kompanije  ili  financijske  institucije jest  onaj  kada je  u  pitanju  unutarnja borba,
     u  kojoj  se jedna  grupa  želi  izboriti  za  položaj  ili  pokušava  disciplinirati  drugu
     grupu.  «Narod»  nikada nije zaštićena strana.
       Jedan  od  najranijih  primjera  podrške  kartela  nekom  totalitarnom  režimu
     dogodio  se  u Njemačkoj još prije  Prvog svjetskog rata.  Karteli koji su se kasnije
     udružili u I. G. Farben podržavali su Bismarcka, jer su u njegovoj kolektivističkoj
     filozofiji  upravljanja  vidjeli  izvanrednu  priliku  da  dobiju  protekciju  u  ime
     domoljublja.
       Bismarck  je  prvi  uveo  socijalnu  medicinu  kakvu  poznajemo  u  modernom
     svijetu.  Prepoznao je da će sklonost masa prema njoj biti idealan prvi korak koji
     će dovesti do kasnije veće kontrole nad ostatkom ekonomije. Njegovo je gledište
   157   158   159   160   161   162   163   164   165   166   167