Page 254 - Dan Brown - Postanak

VAN GOGH... SEURAT... PICASSO... MUNCH... MATISSE... MAGRITTE... KLIMT...
KANDINSKY... JOHNS... HOCKNEY... GAUGUIN... DUCHAMP... DEGAS... CHAGALL...
CÉZANNE... CASSATT... BRAQUE... ARP... ALBERS...

Taj je odjeljak završavao posljednjom izbočinom na zidu i Langdon ju je
zaobišao našavši se u krajnjem dijelu knjižnice. Tamošnji svesci, činilo mu se,
posvećeni su skupini umjetnika koje je Edmond pred Langdonom rado nazivao
„školom dosadnih mrtvih bijelaca” – u biti, sve što je prethodilo modernističkom
pokretu sredine devetnaestoga stoljeća.

Za razliku od Edmonda, ondje se Langdon najviše osjećao kao svoj na svome –
okružen starim majstorima.

VERMEER... VELÂZQUEZ... TIZIANO... TINTORETTO... RUBENS... REMBRANDT... RAFAEL...
POUSSIN... MICHELANGELO... LIPPI... GOYA... GIOTTO... GHIRLANDAIO... EL GRECO...
DÜRER... DA VINCI... COROT... CARAVAGGIO... BOTTICELLI... BOSCH...
Posljednji metar duljine posljednje police zauzela je velika staklena vitrina,

zatvorena masivnom bravom. Langdon je pogledao kroz staklo i unutra vidio antiknu
kožnu kutiju – zaštitnu kutiju-omot za veliku staru knjigu. Natpis na kutiji bio je
jedva čitljiv, no Langdon je vidio dovoljno da otkrije naslov sveska.

Bože moj, pomislio je, shvativši zašto je knjiga ključem zaštićena od ruku
posjetilaca. Vjerojatno vrijedi cijelo bogatstvo.
Langdon je znao da postoji jako malo očuvanih ranih izdanja djela tog
legendarnog umjetnika.

Ne iznenađuje me što je Edmond uložio u to, pomislio je, prisjetivši se kako je
Edmond tog britanskog umjetnika proglasio „jedinim predmodernistom s imalo
mašte”. Langdon se nije složio, no svakako mu je bila jasna Edmondova osobita
sklonost tom umjetniku. Sličan se sličnome raduje.

Langdon se prignuo i kroz staklo bolje pogledao pozlaćeni ugravirani natpis na
kutiji: Sabrana djela Williama Blakea.

William Blake, razmišljao je Langdon. Edmond Kirsch kraja osamnaestoga i
početka devetnaestoga stoljeća.
Blake je bio ekscentričan genije – plodonosan vrhunski intelektualac čiji je

slikarski stil bio toliko progresivan da su neki vjerovali kako je nekom čarolijom u
snovima nazirao budućnost. Njegove religiozne ilustracije prepune simbola
prikazivale su anđele, demone, Sotonu, Boga, mitska stvorenja, biblijske teme kao i
panteon božanstava iz vlastitih duhovnih halucinacija.
Baš kao i Kirsch, i Blake je volio izazivati kršćanstvo.

Ta je pomisao Langdona natjerala da se naglo uspravi.