Page 176 - Boris Mouravieff – Gnoza

Unutrašnje uvažavanje i slijevanje su direktne posljedice čovjekove
neprestane mamurnosti, mamurnosti koja rezultira ovom čudnom pojavom
gotovo trajne zaboravljenosti sebe. Ova mamurnost, koja je učinak iskonskog
grijeha, učinila je objekt od Adamičnog čovjeka - a on je prije božanskim pravom
bio subjekt. Sa životinjskim i biljnim svijetom, pao je pod vlast Generalnog
Zakona. To je ono što je dopustilo 'A' utjecajima vanjskog svijeta - kojih se on
sad želi osloboditi - da uđu tako duboko u njegov unutrašnji svijet i tako njime
zagospodare.
Što se tiče vanjskog uvažanja, ovdje inzistiramo, da ono zahtijeva svjesne
napore pronicljivosti, rasuđivanja, i održavane pažnje koji su izvan snaga čovjeka
čije su reakcije po karakteru mehaničke. Ovo uvažavanje drugih neće postati
moguće osim putem napora da se bude prisutan u sebi. Savjesno vježbajući
posljednje, razvijajući ga, netko tko traži Put zadobiva dvostruku korist. S jedne
strane, napor prema stanju prisutnosti u sebi ubrzava koračanje prema Putu
sljedećim krugom: prisutnost u sebi - vanjsko uvažavanje - prisutnost u sebi,
koje tako teži prema samoodrživosti. S druge strane, ova vježba nastoji izgraditi
zaslon - o kojem smo iznad govorili - protiv utjecaja Generalnog Zakona, čija se
uloga može usporediti s onom gravitacije.
Na ovaj način vježba se mora orijentirati kako bi se postigao željeni
rezultat. Vanjsko uvažavanje mora zauzeti oblik igre. Čovjek koji hoda prema
Putu mora razumjeti da više nikad ne može entuzijastično sudjelovati u životu -
ovom trajnom valu - i da mora zadobiti razboritost i obazrivost ako ne želi biti
smrskan slijepim silama 'A' utjecaja, silama koje se može otpustiti s lanca putem
svjesnih kretnji previše slabim da bi ih se nadvladalo, ali koje se kreću previše
daleko izvan domašaja uobičajene mehaničnosti da bi prošle nezapaženo. Čovjek
zbog toga ne smije živjeti svoj život kao prije, ali ga mora igrati, kroz svjesne
napore vanjskog uvažavanja.
On mora igrati svoju ulogu u životu. Svaki je čovjek rođen da igra
unaprijed određenu ulogu, ali rijetki su oni koji je igraju pravilno, iako je
svjesnost uvijek spremna da nas nadahne. Čovjek pridaje veću težinu svom
razumu i prosuđivanju, koje je uvijek izobličeno životom laži, nego svom
unutrašnjem glasu. On tako falsificira svoju ulogu, koja se više ne podudara s
onima oko njega, ili s okolnostima i vremenom u kojima je pozvan da živi i
djeluje. On ne samo da zaboravi svoju ulogu u tome što je izobliči, već također
zaboravi da scena na kojoj igra nije stvaran život.
Ova složena tema se obrađuje dalje, u poglavlju posvećenom filmu
života, u kojem ćemo ispitati autentičan sadržaj ovog filma, njegova izobličenja,
kako se on presijeca s filmovima osoba koje, na ovaj ili onaj način, ulaze u naše
živote, itd. Za sad, bez da idemo tako daleko, moramo reći da, od ovog prvog
koraka na stazi, čovjek mora primjenjivati princip: 'hrani krokodila da ne proždre
nas.' Ista ideja se može izraziti riječima u jednako slikovitom obliku da naš pristup
mora biti kao onaj igrača koji je uključen u igru gdje su uobičajeni rezultati

174 |