Page 266 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

mogućeg naftovodnog puta, bilo iz područja nepreglednih netaknutih
nalazišta nafte u Kazahstanu, bilo iz ogromnih podmorskih naftnih polja
blizu Bakua u Kaspijskom jezeru. Neki geolozi pretpostavljaju da to
područje sadrži bogatstva nafte i plina koja bi mogla premašiti sva nalazišta
u Sjevernom moru i Aljasci i koja bi po svojoj veličini mogla dosegnuti
naftna bogatstva Srednjeg istoka.
U nekim moskovskim krugovima nije prošla nezapaženo činjenica da je
British Petroleum tokom prethodnih mjeseci, prije izbijanja borbi između
Čečenije i Dagestana, priskrbio većinsku kontrolu nad naftom u predjelu
Kaspijskog jezera, tako što je preuzeo dvije američke naftne kompanije
-Amoco i ARCO. Odjednom je Kaspijsko jezero bilo na rubu da postane
Britansko jezero.
Tko bi u konačnici imao koristi od islamskog vojnog djelovanja u
Čečeniji i Dagestanu protiv središnje vlasti u Moskvi? Kako su se strahote
u južnim dijelovima Rusije širile u posljednjim mjesecima 1999., to su
pitanje postavljali bivši predsjednik vlade Jevgenij Primakov i drugi u
Rusiji. Činilo se da je jedini valjan zaključak taj da bi eliminiranje svake
uloge Rusije iz kaspijske nafte u konačnici dopustilo nastavak britanske
politike haosa i ekonomske nestabilnosti u Centralnoj Aziji i na Balkanu.
Tako bi britanska geopolitička omča oko naftnih bogatstava i
gospodarskog stanja u Centralnoj Aziji dala Londonu potencijalno
odlučujuću kartu za još jednu geopolitičku arenu od ogromne važnosti u
budućnosti - Europsku monetarnu uniju. Sve dotle dok su zemlje Istočne
Europe i Rusija u haosu, gospodarski bi bila oslabljena Njemačka i druge
zemlje europskoga kontinenta, što bi samoj Britaniji osiguralo mogući
ulazak u Europsku monetarnu uniju s pozicije moči, a ne slabosti.
Odluku 15 zemalja Europske zajednice na sastanku na vrhu u
Maastrichtu u Nizozemskoj u decembru 1991. o potpisivanju Sporazuma
o Europskoj zajednici, različite su zemlje donijele iz različitih pobuda.
Njemački je kancelar Helmut Kohl potpisao taj dokument, kojim se
uspostavlja nestanak nacionalnog suvereniteta na području monetarne
politike i središnje banke, tek pod najjačim pritiskom francuskog
predsjednika Mitteranda. Mitterand je prije toga od Kohla i Njemačke
iznudio obećanje za uspostavu jedinstvene nadnacionalne europske valute,
što je uništilo moćnu njemačku marku, kao i za uspostavu nadnacionalne
Europske središnje banke, a sve je to bila cijena za dobivanje nevoljke
francuske suglasnosti za ratificiranje sporazuma 4+2, kojim je dopušteno

266