Page 97 - Meša Selimović - Tvrđava

- Slusao sam te jednom u dzamiji.
- A ranije?
- Ne bih rekao.

Odricao sam se slucajnog susreta, bojao sam se moguce opasnosti.

- Pjevas pjesme? - upitao je, odustavsi. - Kome? I zasto?
- Sebi. Nizasto.
- Kao slavuj?
- Zar treba drukcije?
- Ali ti si covjek.

Njemu nisam mogao odgovoriti sta bilo, sva njegova misao je usmjerena
prema pobuni, i sve treba njoj da sluzi. Dobro se sjecam svega sto je govorio u
dzamiji, i najradije bih o tome poveo razgovor. Mislio sam kako je zavodljiviji
njegov zanos i ljepsa njegova hrabrost od svega sto je rekao. Htio sam da ga
pitam, zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti
zlo? I ko ce to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti?

Ali ako to kazem, zamrzice me, prezrece me.

Zadrzacu se na poeziji. Ali sta da kazem?

I ovdje sam sam, i ovdje sam kriv, i ovdje razbijam zbijeni red, cvrst kao zid.

Rekao sam, priblizavajuci se i odvajajuci, da se osjecamo sapeto i priguseno,
cak i kad nismo pobunjenici. Dovoljno je sto mislimo. A covjek osjeca potrebu
ne samo da misli vec i da kaze, cak i vecu potrebu da kaze nego da misli. Tako
se prazni, oslobadja napetosti. Rijec je odliv suvisne krvi, rasterecenje od
muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice, a ne da je gusi,
da priredjuje svecanosti govorenja, ili jos bolje, psovanja, kao pjevanje, kao
molitvu, kao ciscenje. Tako cine neka plemena u Africi, u tome su mnogo
pametniji od nas, a mozda i u mnogo cemu drugome. Trebalo bi davati
nagrade i ordene za psovanje. I za poeziju, jer je to isto. I trebalo bi narediti
da sto vise ljudi slusa i ucestvuje. Poslije bi lakse vukli svoj neizbjezni teret.

- Zar je zaista neizbjezan?

Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku, da se segacim izmisljajuci sta bi se sve
moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja, urlanja, ruganja, uz gusle, uz
tambure, uz bubnjeve, hodajuci, sjedeci, vicuci u nebo, grmeci u zemlju, ali
me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja, u casu kad nisam mogao
da se slozim s njim, a nisam mnogo drzao do onoga sto sam govorim.

- Zar je taj teret zasta neizbjezan?
- Bojim se da jest.
- Ne, nije. Ljudi ce zbaciti nametnuti teret, a nece se zavaravati olaksavajuci
ga. I sve je bliza taj dan sto je teret tezi, i sto je manje rijeci za utjehu.
- Ko ce to uciniti?