Page 94 - Meša Selimović - Tvrđava

bivseg mene,
u trpljenju, u zivljenju.

Izgubih se u trazenju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u trazenju.

U lutanju, u snovima
noc me rubi,
dan me vraca.
Dan se gubi,
zivot kraca,
u snovima, u lutanju.

U nadanju, u cekanju
zivot snijem,
a snom zivim.
Srce krijem,
srce krivim.
Sto ne zivim,
sto jos snijem,
u cekanju, u nadanju.

Pazljivo je saslusao stihove do kraja, ucinilo mi se da je iznenadjen, cak kao da
mu je zbog neceg neprijatno, protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom,
i meni se ucinila veoma losa. A onda se na njegovom blijedom, mrsavom licu
pojavio osmijeh:

- A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni.
- Zasto »zalutali i obijesni«? Zar tako mislis o pjesnicima?
- Ne mislim ja, vec Kuran.
- Ne sjecam se.
- Podsjeticu te. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesnistvu
ucili. Njemu pjesnistvo ne dolikuje.« A sjecas li se poglavlja »Suara«, o
pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidis da pjesnici
lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. Stici
ce ih kazna koja ce ih unistiti i uniziti.« Otkad lutas dolinama i govoris ludosti?
- Otkako sam se vratio iz rata.
- Pa da, »sjena slijedi bivseg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelju,
mogu ti reci da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh
to sto cinis.

Nasmijao sam se: