Page 146 - Meša Selimović - Tvrđava

Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe.

- Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju.
- Doci cu drugi put, ako hoces.
- Zelis da pobjegnes od moga mracnog lica? Zar tako lako odustajes od onog
sto zapocnes?
- Ne volim da budem na smetnji.
- Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti
iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis zivjeti?
- Sirotinjski.
- To nije tesko postici.
- Nije ni lako. Treba se odluciti.

Pogledao me zacudjeno.

- Covjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi sta ima u vasoj glavi.
- Ova djeca su prosla kroz nat.

Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan sto se ljuljao na vjetru. A onda se
okrenuo. Preko lica mu je presla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se
odupre nekom sjecanju?

- Pricaj nesto. Sta bilo.
- Zasto, Sehaga?
- Nizasto.
- O ratu?
- Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu!
- Hoces li da pricam kako sam trazio posao?
- Pricaj.

Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodisnjaku, da ga pricom oslobodim
straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam?

Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a
opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost.
Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno
su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i
snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Zelio sam da
mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim.
Mozda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrasnjeg grca, pomogao mu da se
opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta.

Uzdrzao sam se, da ga ne bih jos vise povrijedio.

Suvise je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje,
odbacuje, osjeca se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje.