Page 145 - Meša Selimović - Tvrđava

Sehaga je jutros bio kod kadije, bio je i kod valije, oni zale i cude se, ali nista
ne znaju, i obecali su da ce traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj
kazni. Privesce ih, kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja
Sehagi nije lakse. Ubili su mu prijatelja, dan nije mogao proci da se ne sretnu,
i sad vise nema nikoga. Vikao je pred valijom, prijetio kadiji, sad cuti, ne pije
mlijeko; sprema se na bjekstvo, da zaboravi.

Zaprepastio sam se zbog te cudne price a jos vise zbog strasne vijesti. Da li se
to vec ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost?

Juce, dok je starac govorio, slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine, a eto, nije
slucajno. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene rijeci, samo
su kod hafiz-Abdulaha pretjerali, ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko
moja mladost.

- Juce je govorio u dzamiji - rekao sam tiho. - Nije se slozio da se zavedu
stroge mjere.
- E, vise nece govoriti. Sad ce se slagati sa svakim.

Onda mi je objasnio zasto je dosao po mene. Cuo je kako Sehaga razgovara s
Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vrsnjak Sehagina sina, da smo u isto
vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. Zeli da me poturi Sehagi, da
bi se sjetio sina, da ga zaboli ono sto je proslo, kako ne bi mislio na svjezu
prijateljevu smrt. Ni na strasno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku.
Naivan, bespomocan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez
posla, tudja zrtva, on, doduse, zna kako sam blesavo ispao zrtva, ali Sehaga
ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da
mi postane zastitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Sehagu, ja bih iskoristio
njegovu slabost, a Sehaga bi se odusevio svojom velikodusnoscu.

Smijesno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude.
Osman Vuk nije glup, i sigurno zna sta radi. Mozda samo pokusava, ali vrijedi i
pokusati.

Posao sam, nadajuci se da ce Sehaga meni pomoci, a sad se, evo, Osman nada
da cu ja pomoci Sehagi.

- Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-
Abdulaha ne pominji.

Kad sam pokucao na Sehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije
obradovao, cak mi se ucinilo da mu je tesko sto sam dosao u ovaj cas, kad za
njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i
bezvoljno, cak i ne pokusavajuci da zaustavi misao na meni.

Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopstio Mula
Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Sabo.

- Znam - prekinuo me.