Page 149 - Meša Selimović - Tvrđava

- Od cega zivis?
- Ne znam ni sam. Mozda od ljubavi.

Taj razgovor mu je laksi, jer je izvan njega.

- Lijep zivot. Samo je obicno kratak.
- Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina.
- Gavran i ne zna da je ziv.
- Mi znamo, to je nasa sudbina.
- To je nasa nesreca.
- Sreca i nesreca.

Vidim kuda se krece njegova misao. Dosao je do ruba, hoce li ga preci? Hoce li
pomenuti razlog svoga ocajanja?

Ne, ne usudjuje se.

Opet sam mu ja zaklon.

- Zasto si ono ucinio kod hadzi-Duhotine?
- Pravo da kazem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio
sam gorak. Ne znam.
- Je li te Mula Ibrahim zato otpustio?
- Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga.
- Mula Ibrahim je kukavica.
- Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom.
- Da li zaista mislis tako, ili si lukav?
- Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara.
- Koliko ti je godina?
- U maisu cu navrsiti dvadeset i pet.
- U maisu?
- Da zasto?
- Pitam sta bilo, govorim sta bilo. Da ne cutimo.

I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome nece da
govori.

Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim.

Sat u drugoj sobi odbijao je nesto, vrijeme je prolazilo, a mi smo cutali, kao da
smo zaboravili jedan na drugoga.

Ne, nismo zaboravili.

On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste
godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je
mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I sta ce sa mnom, da mi pomogne
pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem?